Fra Jozo Župić: ‘Suze alkarića’

U ove dane kada se alkari kopljanici pripremaju za odlučni ljuti boj, a gosti sa svih strana svijeta pristižu u viteški Sinj, prisjetili smo se jedne priče o onima koji Alku najviše vole i doživljavaju je najemotivnije. To su dječaci iz sinjskog kraja, posebno oni koji u svojim naseljima ili ulicama trče neku od brojnih dječjih alki. Tako donosimo priču Suze alkarića, koja je objavljena u knjizi Bauštelac autora fra Joze Župića.

Četvrtak, 23. kolovoza 2007. Posjetio sam svoje rodno selo. Na guvnu nema stare česme. Pred pedeset godina, 21. ožujka 1957. “Slobodna Dalmacija” objavila mi je članak pod naslovom “Došla je voda”. Članak je objavljen u “Dječjem kutiću” na četvrtoj stranici. Tada sam pohađao treći razred osmogodišnje škole u Sinju. Danas svaka kuća ima vodu, pa su uklonili staru česmu i korito pokraj nje.

Na guvnu skaču i igraju se neki novi klinci. U rukama im koplja. Kaskaju i galopiraju kao konji. Saznadoh od njih da toga dana u 18.30 sati trče alku. Nije bilo bare, ni čoje. Zaželjeli se alke, a teško im čekati nedjelju. Sve se dogodilo spontano.

Dječak Šime na kompjutoru je izradio pozivnicu. Pozivaju sve Župiće da dođu u što većem broju. Mole se posjetioci da uplate 5 kuna za obična sjedala, a 10 kuna za ložu. Loža bi trebala biti na garaži. U zadnji čas je dokinuta, jer tko će se penjati na garažu kad nema stepenica.

Šime dovikuje Nadi da dođe gledati Edeka. A Edek je bio turski konj što su ga hrabri hrvatski vojnici zarobili 1715. godine u bitki pod Sinjem. Danas će umjesto konja biti skuter u Šiminim rukama. Mali alkarići, njih šestero i djevojčice kao momci obavljaju na guvnu posljednju probu. Uskoro, eto, i njihovih mama. Pozivaju djecu na tuširanje i dotjerivanje za svečanost, alkarsku feštu malih alkarića.

Dobro je da su se djeca povukla s guvna, jer sunce je dobro pržilo zemlju. Petnaestak minuta prije početka alke Župića-selom odjekuje glazba. Alajčauš pjeva: “Gospe Sinjska ja sam ti na muci, sanjam konje i koplje u ruci. Gospe Sinjska želio bih čuti da vojvoda riči mi uputi: dajte koplje slavodobitnika, nek mu ime pamti se dovika.”

Dolazi alkarska povorka. Župići na nogama. Staro i mlado. Pred svečanom ložom stol s bijelim stolnjakom, dva pitara šparoga, a djevojčice Sara Župić i Ana Mastelić u narodnim nošnjama. Pljesak alkarima, momcima i Edeku okićenu torbom zobnicom, cvijećem i crvenim papirima. Posipanje cvijećem uz riječi pjesme: “Nit u jedan nit u dva, već u sridu pogodit ću ja, nek se čuju mačkule kad sa Grada zagrme.”

Poskakuju alkari: Josip Župić, Lovre Župić, Ivan Župić, Ante Župić, Bartul Župić i Antonio Hrvoje Župić, a sa strane je poskakivao mali David Župić. Vojvoda Pika poziva alajčauša da postroji četu i da čeka trubu. Trčanje će biti od Šaržine kuće. Ana Pavić u ulozi Dunde namjestila je alku. Mali Ivan s četiri godine sva tri puta promašio i svaki puta zaplakao. Mama ga tješila i hrabrila. I meni je suze izmamio.

Pobjednik je bio Antonio Hrvoje Župić. Iz ruku vojvode primio je umjetničku sliku i barjak, te slušao vojvodine riječi: “Ponesi ovaj barjak slobodarskim ulicama grada Sinja!” Čestitao mu je i Boro Lee, vojvoda na Bazani.

Slavlje se nastavilo na guvnu na kojemu je pred pedeset godina došla voda. Pobjednikova baka Anka i djed Ante narezali pršut, donijeli vino, kavu i svi su blagovali i nazdravljali malom pobjedniku Antoniu Hrvoju.

Slavilo se dugo u noć. Na oproštaju s malim alkarićima doviknu mi jedan od njih: “Barba Jozo, vi na kraju napišite, da je sve ovo bilo ludo!”

Fra Jozo Župić