Bukurešt by Ranko Budimir

Tekst i fotografije: Ranko Budimir

Kako to inače u životu biva, odeš tamo gdje nisi mislio da ćeš ići. Zapravo, često se uhvatim u razmišljanju da ima toliko zemalja blizu o kojima skoro nikad nisam pomislio ozbiljno. Jedna od njih je i Rumunjska. Na prvu kad to čujem, moj sportom zaraženi mozak, odmah pomisli na žute dresove, čini mi se neku utakmicu u Bariju ili negdje tako, SP 1990, Hagi u najboljim danima i hvatanje golmana na krivoj nozi. Ili nešto tomu slično (ajme, star li sam… pa to je bilo prije 23 godine, a ja se još takve gluparije sjećam). Kad se maknem od Hagija počnu dolaziti sljedeće asocijacije: Caucescu, mala gimnastičarka Nadia, grof Drakula („a ja ne znam jesu li istine ili samo ćakule priče o postojanju gorfa Drakule“ – by Bobo) i još pokoji detalj. Nekako sva ta sjećanja mi nisu pružali neki entuzijazam, ali posao je posao. Idemo.

Na kraju krajeva, to je zemlja koja je već u EU od 2007, dakle dio razvijenog svijeta i sigurno je već izgubila tu patinu i „šarm“ koji ja nekako nosim u svojim predrasudnim asocijacijama. E, pa nije. Dolazak u Bukurešt mi je odmah pokazao da postoji debeli razlog zašto je Rumunjska oduvijek bivšu Jugoslaviju smatrala zapadom. I u doslovnom i u prenesenom smislu. Neumjesno bi bilo ulaziti u ocjenjivanje kvalitete automobila i okolice bukureštanskog aerodroma; ali ono što je posve očito je da to sve djeluje jadno. Taxi usluga je doslovno u stilu izreke „koliko para, toliko muzike“. Jeftini su, ali muzike nema. Zapravo bi bilo dobro da je uopće nema jer kroz buku nekog lokalnog rumunjskog narodnjaka i nesuvislo pričanje taxi vozača koji izgleda kao da je ovog trenutka prekinut usred okopavanja paprika vožnja do centra traje predugo. Ulazak u centar daje ono što ljudi često znaju zvati „dva lica“ nekog grada ili kraja. Ovdje su oba ta lica pomalo jadna. Dakle, ulice koje su neodržavane, zgrade bez fasada, stare i zapuštene odaju dojam jednog siromašnijeg Bukurešta. Poneka palača koja predstavlja neku državnu instituciju djeluje monumentalno, ali ipak je jako puno toga u lošem stanju. Nakon što to vidite, misao ide u smjeru: „ovo je nekad bio velik i bitan grad“. Moja najveća zamjerka ide gradskoj higijeni: za siromaštvo i neimaštinu ne možete nekoga kriviti – ok, nemaju novaca da to urede, da obnove fasade, da urede gradske ulice; ali mislim da bi se dalo malo više počistiti grad. Možda je to i relativno teško učiniti jer se radi o vjeroatno najvećoj koncetraciji pušača koju sam ikad igdje vidio. Ovdje jedino djeca ne puše. Mlađa od 6 godina.

Izlazak s ljubaznim domaćinima u centar Bukurešta je bio dobar. Pješačka zona je puna barova i restorana i poprilično popunjena za jedan ponedjeljak. Ok, grad je ogroman, ima 2,4 milijuna ljudi, ali ipak je ponedjeljak, radni dan, večer, oko 21 sat i sve je puno. Teško će se takvo što dogoditi u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Zanimljivost je da su u tom dijelu grada otprilike svaka treća vrata ulaz u Night Club. Da li je to toliko popularno ili je nekakav relikt prošlosti – ne znam. Činjenica je da su se svjetla u tim objektima palila, ali ne mogu reći da sam vidio ikoga da ulazi. Možda je bilo prerano.

Poslovni dio Bukurešta ipak pokazuje da je to „low cost“ dio Evrope. Jako puno internacionalnih firmi, biznis parkova, starnih predstavništava. Ipak je rumunjski radni sat jedan od najjeftinijijh u Evropi, a zemlja ima solidan ljudski potencijal i kvalitetna sveučilišta. Možda je to nešto što bi nama trebalo, ali iako smo nova članica EU, nismo baš u dnu po cijeni radne snage. Ovako, izgleda da je Rumunjska „evropska Indija“, sve bitne svjetske kompanije iz IT svijeta imaju svoje velike urede u Bukureštu i gomile zaposlenih inženjera.

Međutim, sve ovo je zapravo uvod u ono što čovjek shvati kad se pojavi pred Palačom naroda. Palača naroda je bivša rezidencija Nicolaea Causescua. Grubi fakti kažu da je to durga najveća zgrada na svijetu (po površini), odmah iza Pentagona. Običan ljudski pogleda na tu zgradu kaže da je to građevinska planina. Monstruozno velika građevina je očigledno proporcionalna kompleksima, željom za moći i željom za veličinom onoga tko ju je dao graditi i tko ju je koristio. Bivši rumunjski diktator je utuvio u glavu neku veličinu koju je pokušao monumentalnom arhitekturom učiniti još  većom.  Da bi apsurd bio veći, nije samo palača ogromna: ako biste se postavili u ulogu diktatora dok stoji na balkonu kojim gleda na Bukurešt ispred sebe biste imali trg koji je toliko velik da primi tu večer koncert Rogera Watersa, „The Wall“, sa svom opremom, tribinama, gigantskom pozornicom i desecima tisuća ljudi – za usporedbu, to je kod nas bilo na Poljudu. Koncertni prostor nije ni zauzeo cijeliu raspoloživu površinu; ali, kako bi rekli prijatelji iz Top Shopa – ni to nije sve. Iza trga (gledano iz smjera Caucescuovog balkona) se prostire ogromna ulica, avenija, bulevar ili kakogod to nazvali. To nije obična cesta, jer između traka za vožnju i drvoreda (sa svake strane dvostruki drvored!) se nalazi red vodoskoka(!) koji su, naravno ugašeni. To ipak zahtjeva velike troškove održavanja, a vjerojatno i obnove jer ti vodoskoci ne djeluju upotrebljivo, podosta ih je razbijeno i uništeno. Ulica idealna za scenu snimanja nekog postakopaliptičnog filma. Zapravo, kad malo bolje razmislim, cijeli grad ima predispozicije za takvo što. Ostatak arhitekture, na svim rutama kojima se kretao Nicolae su uređene za potrebe velikog vođe. Sve je široko, ogromno, puno drvoreda i uređenih cvjetnjaka i vodoskoka. Na prvi pogled je jasno da se radi o nečemu što je veće od onoga što je taj narod mogao priuštiti. Vjerojatno i danas otplaćuju te građevine.

Ono što zaista vrijedi u tom gradu i ono što je zaista ok su – ljudi. Rumunji su (ne volim generalizirati, pričam o onima s kojima sam pričao) poprilično prijazni i ne-nervozni ljudi. Istina, bio sam u Bukureštu u trenucima euforije prolaska Steaue u Ligu prvaka pa je možda i to popravilo raspoloženje lokalaca; ali ukupan ljudski dojam je jako pozitivan. Samo, brate mili, operite malo taj grad!