Fra Jozo Župić: Sjećanje na velikog Vladimira

Beara i trn u nozi

Bilo je ljeto. Školski praznici. Više se i ne sjećam u koji sam razred išao, ali svakako sam bio u osnovnoj školi. Mi djeca uvijek smo igrali bosi. Guvno prašnjavo, lopta krpenjača. Netko nam je doviknuo da je u Sinj došao Beara, golman Hajduka. Ostavili smo loptu krpenjaču nasred guvna i trkom u grad, kako bismo uživo vidjeli Bearu, kojeg su zvali Veliki Vladimir Beara. Trčeći tako ubode me trn. S trnom u nozi trčao sam s ostalima do Pijace. Mi djeca pitamo prolaznike jesu li vidjeli Bearu. Netko reče da je pred malo vremena otišao za Zelovo. Tako nam je svima propala prilika da vidimo velikoga golmana.

Međutim, ipak sam ga susreo uživo u obiteljskoj kući Jonić u Splitu. Naime, tada sam već bio svećenik, vršeći ulogu kapelana Gospe od Zdravlja od 1974. do 1980., i svakoga prvog petka u mjesecu, koji je posvećen Srcu Isusovom, posjećivao staricu Jonić, majku narodnog heroja Ante Jonića po kom se zvalo šetalište u Sinju, odmah ispod crkve, i dijelio joj svete sakramente ispovijedi i pričesti. Tako sam jednoga petka u njezinom stanu susreo Vladimira Bearu koji je oženio njezinu kćerku Jadranku. Lijepo smo se rukovali, kratko popričali, više se i ne sjećam o čemu smo govorili. Hajduk je svakako bio spomenut.

Eto, i ja se njega ponovno spominjem prigodom njegove smrti, koja se dogodila 11. kolovoza 2014. i dana kad će biti pokopan, na gradskom groblju Lovrinac, 13. kolovoza 2014. Njegovi mu napisaše na osmrtnicu: “Ljubav je jaka kao smrt, žar je njezin žar plamena Gospodinova, mnoge vode ne mogu je ugasiti niti rijeke potopiti…” Vladimir je zaželio u svojoj oporuci da mu kapsil bude umotan u Hajdukovu zastavu. Neka mu je pokoj vječni kod Gospodina!

Fra Jozo Župić