Fra Jozo Župić: Potok Goručica

Potok Gorućica

Ovoga ljeta posjetio sam svoje selo Župiće iz Gorućice. Tako se dugo upotrebljavao izraz koji je nastao po imenu potoka Gorućice. Taj je  potok odigrao važnu ulogu u životu nas Župića a i drugih. Reći ćete kako? Sjećam se iz svoga djetinjstva kako su naše majke odlazile na Gorućicu, u blizini vojarne Kule, i na njoj su prale robu, sukance,  pojile magarad i krave, ovce i konje.  Svima je ona značila život. Tu je bila i mlinica. Mljela se pšenica i kukuruz. Svaka je kuća imala magare, i sve se prenosilo na magaretu: i vučije s vodom, i brašno iz mlinice. Uz Gorućicu je bio dubok,  kameni bunar. Naše su majke crple vodu iz tog bunara, punile vučije, a onda se s magaradi vraćale kućama. Sve je to bilo do 1957. godine dok nismo dobili vodu u selu i u  svakoj kući.

O tome sam kao dječak pisao i članak. Naime, moja učiteljica Danica Vidić, sada već pokojna, zamolila je nas petero učenika iz svoga razreda,  da dođemo u njezin stan u Vrličkoj ulici. Bili su to: Seka Bulj, Seka Boko, Dado Rašković, Ivica Ivanković i Jozo Župić. Išli smo u treći razred osmogodišnje škole. Učiteljica nas je zamolila da svatko od nas napiše neki članak po volji, a ona će sve to poslati u Slobodnu Dalmaciju, za Dječji kutić. Ja sam napisao članak pod naslovom “Došla je voda”. I taj je članak izišao u Dječjem kutiću 21. ožujka 1957. godine na str. 4.

Još mi i danas kruže slike po glavi s toga slavlja. Na našem guvnu u predvečerje bilo je veliko slavlje. Stolovi puni pečene janjetine i prasetine, kruva ispod peke i mlade kapule. Stric Anteka nalijevao je iz domežane vino po stolovima. Orila se pjesma. Djeca su uokolo skakala. E, sad, čija je bila janjetina? Možda Ćanjina, a možda i Jokanova, jer, oni su držali ovce i janjce. Svako jutro, vrlo rano, za prvih pjetlova,  čulo se zvono s njihovih ovnova zvonara kad bi ovce odvodili na pašu. Bilo kako bilo, važno je da se slavilo nakon mukotrpnih dana i sati kopanja kanalizacije i postavljanja cijevi kroz koje je potekla dragocijena tekućina koja život znači.

Vraćam se opet Gorućici. Dok sam bio dječak, uvijek sam mislio da je to rijeka, dok nisam vidio Cetinu, jer u mojoj glavi potok je bio onaj između Matanove i Pekine ogredice kad bi pale velike kiše, pa bi se ta bujica vode sjurila niza Župiće i sa sobom valjala kamenje, a mi djeca bosi hodali po toj žutoj vodi. Ili, potok je za mene bila Draga kroz koju je za vrijeme velikih kiša bučala voda iz Krćeljaka, pa na Križančeve kuće, put Kule do Gorućice. A, Gorućica je bila rijeka u kojoj smo se učili plivati, po njoj bacali lađe od papira što smo ih svojim rukama pravili,  žabe hvatali, a Jure i Ivan na mjestima gdje bi opala voda i grdeline hvatali na baketine.

Tomaševići, Budimiri, Vučkovići, Brnažani, kupali su se ispod Velikog mosta ili kako smo ga zvali Krolin most, a zovu ga i Alkarski most. Taj je most sagradio sinjski providur Paolo Emilio Canalis 1784. godine. S nizvodne strane mosta, nad lukom koji je obrađen bugnato klesancima ugrađena je ploča s godinom gradnje i natpisom “Na ukras Sinju, udobnosti putnika i korist trgovine”. Uz  Gorućicu, na vojničkom zemljištu, bila su dva drvoreda stabala topola. Toga danas više nema. Sve  je popilano kad su uređivali korito Gorućice.

Čudio sam zašto nema vode u Gorućici, jer u naše vrijeme ona je uvijek tekla, makar su bile velike vrućine. Onda mi rekoše da se radilo na uređenju staze oko izvora Gorućice, da su htjeli proširiti i sam izvor, ali su miniranjem poremetili sam izvor i voda je krenula u drugom pravcu, tako da je slab izlaz vode. Šteta! Ne zaboravimo da je u Hrvatskoj prvi put službeno zabilježena čovječja ribica 1840. na izvoru Goručice kod Sinja  o čemu je pisao Glas Gacke, nezavisni portal u Gackoj, 8. 5. 2014. A i portal Jutarnji objavio je 12. 4. 2007., da je Slavko Primorac ulovio u potoku Gorućici, u blizini vojarne Kule čovječju ribicu za koju se, po dužini tijela od 30-tak centimetara, može pretpostaviti da ima više od 50 godina.

Prirodoslovac i zapovjednik Izviđačkog odreda “Malin” Slaven Kardoš rekao je kako je izvor potoka Gorućice zabilježen u prirodoslovnim atlasima kao jedno od prvih staništa u kojima je otkrivena čovječja ribica u ovom dijelu Europe.
A,  u mom sjećanju iz školskih dana, Gorućica je zimi bila vrlo opasna. Roditelji bi dolazili po nas i čekali nas na mostu, da nas bura ili jugo ne odnesu u podivljalu vodu. Jedne zime, u noći,  i Marija Matanova odlazeći s ostalim Župićima na ples u Partizana,  oklizla se na blatnjavom mostu, upala u Gorućicu, i jedva su je spasili. I tako, Gorućica  je meni i rijeka i potok koji me asocira na pjesmu Potok:

Čez srce tiho potok teče
I nosi soze stare sreče,
I prošle toge, tihe smeške
Iz krvi črne, duše teške.
Čez srce tiho potok teče
I nosi soze stare sreče. (I.G. Kovačić)

Fra Jozo Župić