Fra Jozo Župić: Gospin put

Gospin put

Ovih dana u ruke mi dođe knjiga “Ramske starine”. Knjigu je napisao fra Mato Topić. Puno teksta, puno slika, cijelo bogatstvo jednoga kraja koje ima poveznicu i s našim Sinjem. Mene je posebice zanimalo poglavlje o Gospi, jer Gospina slika došla je u Sinj iz Rame.

O tome nam lijepo piše u svojoj knjizi “Sinj i njegovo slavlje god. 1887.” fra Ivan Marković: “Nekako o polovici listopada (1687) fratri uzmu iz crkve čudotvornu sliku Majke Božje, te bolnim srdcem i suznim očima rekavši: s Bogom zemljo! s Bogom zavičaju! s Bogom sveta naša kućo! s Bogom liepi Božji hrame! krenu iz Šćita put Dalmacije. Gvardijanu otcu fra Stjepanu Matiću puca srdce od žalosti. Muči ga misao da će turska obiest poganiti onu svetu crkvu, onaj krasni namastir, pa se vraća natrag, te uzevši s ognjišta goruću glavnju, uzpe se uza stube, i zapožari krov obiju velikih sgrada…U jedan Božji čas zasuklja k nebu gusti crni dim, a za njim buknuše u zrak stupovi rumena plamena. Gvardijana Matića obuze sjeta, pamet mu se prevrnu, poludi. Valjalo je da ga svežu, i vezana dovedoše ga pod Sinj”. (str.24.)

 Ne smijemo zaboraviti, da u Rami, na Šćitu, postoji Gospino svetište od dolska franjevaca na ove prostore sve do danas. Fra Mato Topić piše, da je ta Slika u Rami bila znak pod kojim se očitovala Božja prisutnost na ovom hodočasničkom mjestu, da se govorilo o čudotvornoj slici Majke od Milosti, i da je kršćanska tradicija Rame sačuvala neke legende koje idu u prilog toj tvrdnji. Godine 1557. Turci su zapalili samostan i Gospinu crkvu. Tada je pobijeno šest fratara: fra Luka iz Brotnja, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Šestome je ime ostalo nepoznato.

Nakon toga nastala je priča, da je “neki musliman pronašao na zgarištu čudotvornu sliku Majke od milosti, koju vatra nije mogle spaliti, uzeo je i odnio u svoj ambar (žitnicu), gdje ju je držao skrivenu da ne sazna netko od njegovih komšija. Za divno čudo, iako ambar nije bio prevelik, a žito se trošilo, u ambaru se nije smanjivala količina žita. Tako se čudo godinama događalo. Povjerio se jednom svom komšiji koji ga je, po dolasku novih fratara u Ramu, prijavio fratrima, pa je tako morao vratiti čudotvornu sliku fratrima”. Crkva je zapaljena i 1667. godine, ali slika nije izgorjela. Kako je sačuvana slika, o tome nemamo priče koja bi nam o tome kazivala.

Kod trećega paljenja ovog svetišta i o sudbini ramskog samostana saznajemo iz Ljetopisa fra Bone Benića u kojem piše: “Stoga napominjem da je godine Gospodnje 1682., 15. oktobra, i samostan, a tako i sakristiju i crkvu, progutao požar. O tom požaru ispričao mi je, dok sam bio gvardijan u Fojnici, zanimljivu stvar neki starčić po imenu Ilija Frankovići iz Rame; on je tada bio tamo u Fojnici samostanski radnik. On je, dakle, ovako pričao: `Samostan je zapalio neki grčki šizmatik (domaći čovjek pravoslavac). Kad se ramski samostan pokrivao drvenim daskama, on je bio vođa gradnje među tesarima, pučki nazvan – neimar. A razlog zašto je počinio to zlodjelo, svijet je saznao mnogo kasnije. A bio je ovaj: u vrijeme kad je rečeni šizmatik vodio spomenutu gradnju, dogodilo se da je, uzimajući kašikom kašu iz zdjele izvukao neku koščicu, koja je – ne znam kako – dospjela u kašu. Bila je upravo srrijeda, dan kad pravoslavci obično poste, pa je to spomenuti šizmatik ocijenio kao veliku nepravdu njemu nanesenu. Tako se ta stvar iskrenula na silnu štetu i zlo jednog samostana i zajednice. Ipak se taj pakostni čovjek toga časa pretvarao da se ništa ne ljuti i o svemu tome nije rekao ni riječi. Ali, počeo je snovati kako da se u budućnosti osveti. Stoga, kad su tesari završili svoj posao i kad je svaki od njih, pa i voditelj radova primio svoju plaću, svi su otišli iz samostana, ispraćeni velikim izrazima poštovanja i uljudnosti. Ali, odmah slijedeće noći povratio se prokleti dvoličnik, stavio vatru pod tesarske strugotine i žurno opet otišao. Tako je do jutra gotovo čitava zgrada samostana bila pretvorena u pepeo.”

Po narodnoj tradiciji spominje se, da je ostala sačuvana samo Gospina čudotvorna slika. Oni koji su podmetnuli požar poludjeli su, pa su čitave noći, umjesto da idu prema Ravnom i Vukovsku, obilazili oko brežuljka na kojem se danas nalazi ripačko groblje. Ujutro kad su prozorski begovi pošli u posjet Kopčićanima, zatekli su palitelje kako obilaze brežuljak. Doveli su ih do zgarišta na kojemu su polugoli fratri klečali pred Gospinom slikom. Razbojnici su posječeni, i od naroda pokopani na brežuljku Bristu. Nađene su im kosti koje su nosili jezerski valovi 1974. godine. Konačno su pokopani 1975. na Gornjem Bristu.

U narodu ramskom još se i danas priča, da se Gospina slika kad su je nosili u Sinj, zaustavila na vrh Klanca, i kad su je okrenuli prema Rami, uzdahnula je govoreći: Moja Ramo, moja ljuta rano!

Također postoji priča o ljudima koji su nosili Gospinu sliku preko Vrana. Ljudi koji su je nosili iza sebe su ostavljali tragove kola, i da se ti tragovi i danas vide utisnuti u kamenu. To se zove Gospin put. Duvnjaci i danas tvrde da postoji trag preko Duvanjskog polja kuda su prolazila konjska kola na kojima je bil slika Majke od milosti. I još nešto, na tom tragu i danas raste posebna trava sa žutim cvjetovima, različita od trava uokolo.

Na Šćitu sve do danas, sporedna vrata u crkvi zovu se Gospina vrata. Postoji vjerovanje, da su se ta vrata otvarala godišnje samo jedanput i to uoči Gospojine kada bi se iznosila slika za procesiju. Priča se da je Gospina slika za selidbe Ramljaka u Sinj iznešena baš kroz ova vrata. Danas je na njima, s unutrašnje strane, brončani reljef s likom Majke od milosti, a s izvanjske strane lik Dive Grabovčeve, te tako i današnjem puku ona nastavlja pričati svoju priču iz daleke prošlosti. (Fra Mato Topić, Velika i mala Gospojina, Ramske starine,  str. 195. – 198.)

Fra Jozo Župić