Fra Jozo Župić: Paroka mi zovni

Paroka mi zovni

Sjećam se kako mi je pokojna mater pričala, da je u sinjskom samostanu živio fratar, svećenik sveta života. Zvao se fra Venceslav Bilušić. Tada nisam pitao mater što to znači biti svet i zašto su ljudi u Sinju mislili i govorili da je  fra Venceslav svet čovjek.

Budući je odlukom pape Franje proglašena godina posvećenog života i bit će obilježena u cijeloj Katoličkoj crkvi od 30. studenoga 2014. do 2. veljače 2016. godine, odlučio sam se pozabaviti svetošću svećenika fra Venceslava o kojemu mi je kako rekoh moja pokojna mater kazivala da je bio sveta života. Na to me potiču i riječi koje je izrekao pročelnik Kongregacije za Ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života kardinal Joao Braz de Aviz, spomenuvši u prigodnoj Okružnici tri bitna cilja posvećenog života: “sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti”, “s nadom prigrliti budućnost” i “sa strašću živjeti sadašnjost”.

O smrti fra Venceslava pisao je F.S. Petrov u Glasniku Gospe Sinjske, srpanj 1939. na str. 173.-176.

Fra Stanko se vrlo dobro sjeća početka godine 1899., pa kaže: “Bili smo u prvome razredu, nas 21 drug. U našem Sjemeništu proširio se glas da dolazi jedan novi učitelj u Gimnaziju. Ne znam je li ga ijedan od nas poznavao, ali smo mi već bili čuli za nj, da je to vrlo pobožan misnik, dobar propovjednik…Svi smo ga puno voljeli, svi smo ga vrlo cijenili, i svi smo čeznuli za njegovim ‘svečićima’…”

Vjerujem, da je fra Venceslav uz  dijeljenje svetih sličica sigurno izrekao po koju riječ o svecu, kako bi utisnuo u srca mladih ljubav prema svecu i svetosti.

Fra Stanko piše  o njemu kao nastavniku koji je predavao latinski i talijanski jezik,  pa veli  da je bio savjestan. “Češće smo ga viđali kako izlazi u polje s latinskom gramatikom ili kojom drugom knjigom u ruci i pripravlja se za školu”.
Fra Venceslav nije bio samo profesor u Sinju nego su k njemu dolazili i vjernici. Fra Stanko nastavlja: “Njegova ispovijedaonica bila je stjecište duša, njegova molitva bila je kao neka magnetična sila kojoj su se utjecali svi potrebni, ne samo u Sinju i okolici nego i daleko izvan granica Cetine i Cetinske krajine. Glas naroda proglasio ga je “svecem”, i danas ga i ne zovu drukčije nego “svetim Fra Venceslavom”, a njegov svježi grob postao je ciljem hodočašća”…

I sam je fra Venceslav bio hodočasnik. Krenuo je 10. srpnja 1937. s hrvatskim hodočasnicima iz Splita u Svetu Zemlju na posvetu oltara jeruzalemskog mučenika našega bl. Nikole Tavelića i ostao do konca 1937. u Isusovoj Domovini. To mu je omogućio fra Stanko Petrov koji je kao što čitamo najprije bio fra Venceslavov učenik, a poslije će mu fra Stanko biti provincijal i omogućiti mu to hodočašće. Sačuvana je bilježnica s tog hodočašća u koju je fra Venceslav bilježio svoje doživljaje. Fra Stanko donosi riječi iz te bilježnice: “Venceslave! ne budi lud. Imaj uvijek pred očima život Isusov. Pošao si u njegovu domovinu, ne da šetaš, ne da zadovoljiš znatiželjnosti, nego da dobro upoznaš Isusa, eda ga možeš savršeno nasljedovati.”

Rano ustajanje, molitva, slavljenje mise, ispovijedanje, rad, minimalan odmor ili tjelesna okrepa malo pomalo narušavaju fra Venceslavovu jaku tjelesnu konstrukciju. Fra Stanko piše: “Nije čudo da je, iako jake tjelesne konstrukcije, naglo klonuo. Bilo je 21 svibnja u pet sati izjutra. Po običaju rekao je sv. Misu pred Gospom i molio, a zatim je htio da ponese sv. Pričest jednomu bolesniku. Otvorio je Ciborij, izvadio svetu Česticu i stavio je u kutijicu, ali je tada zastao. Pred oltarom je stajao nepomično. Niko nije znao što mu je. Mislili su da moli. Onda su ga čuli gdje veli: – Paroka mi zovni…

I to su  bile njegove zadnje riječi. Priskočili su k njemu, ponijeli ga u sakristiju, dali mu posljednje pomazanje i prenijeli ga u njegovu sobicu i položili na krevet, na njegov posljednji zemaljski počinak. Liječnik je konstatirao moždansku kap, nije više bilo lijeka….I tako je njegovo veliko i sveto srce prestalo kucati s jednim izvanredno jakim i užasnim trzajem u 2.35 poslije podne.”

Za dušu pokojnoga fra Vencesalava slavljena je sveta misa. Poslije svete mise govorio je s propovijedaonice  Fra Gašpar Bujas, a na groblju su govorili P. O. fra Krsto dr. Kržanić i M.P.O. fra Ante dr. Crnica.

Fra Stanko piše da je “sav Sinj, to se može bez pretjerivanja reći, sudjelovao u njegovu sprovodu. Takova sprovoda, takove mase svijeta, takova saučešća Sinj ne pamti, a teško da će ikada i upamtiti!” I nastavlja: “I odmah onoga trena “fratarski grob” kod Sv. Franje postao je ciljem pobožnih putovanja. Nema dana da tamo ne dolaze bogoljubnici, grob se kiti cvijećem, nad grobom se dižu molitve i uzdasi. I Sinjem ide glas, uvjeren i očit, da te molitve nisu uzaludne”.

O fra Venceslavu su pisali fra Karlo Kosor i fra Mario Stipić u knjižici “Apostoli Gospe Sinjske” pod naslovom “Gospin revnitelj”. Iz te knjižice donosim nekoliko citata, riječi fra Venceslava: “Draga Gospe, Ti mi budi majka, majka koju ću ljubiti i štovati te nastojati, da budeš što više ljubljena i štovana. Uzmi me pod svoje okrilje i upravi moj put k nebu!” (str. 45.) “Ako sam u školi, moram sve svoje sile uložiti da odgovorim i zadovoljim dobro toj dužnosti.” (str. 45.) “O Isuse, živo želim spasavati duše. O kad bih mogao bezbroj duša da spasim kako bi veliko bilo moje zadovoljstvo…O Isuse, ja Ti se predajem za spas duša i život svoj želim svršiti u spasavanju duša.” (str. 46.) “Ne gubi ni časa, nego svaki čas sprovađaj sveto, savršeno, za Boga…” (str. 47.)

Fra Venceslav je rođen je u Ljubotiću (Promina), 25. srpnja 1872. od oca Ivana i majke Pere rođ. Čipin. Krsno ime mu je bilo Ante, a ime Venceslav uzeo je  u Novicijatu na Visovcu 25. rujna 1892.godine. Za svećenika je zaređen 28. listopada 1895. Obnašao je dužnosti: upravitelj Gimnazije, duhovnik pitomaca i Ravnatelj sjemeništa; Učitelj redovničkih novaka, župnik-zamjenik u Drnišu, gvardijan šibenskog samostana sv. Lovre i korizmeni propovjednik, bio je član samostana Gospe od Zdravlja u Splitu, te  profesor na Gimnaziji u Sinju. Umro je u Sinju 21. svibnja 1939.

Na kraju donosimo pjesmu koju je spjevao fra Eugen, a otisnuta je u spomenutom Glasniku Gospe Sinjske, srpanj 1939. str. 176.

O. Venceslavu Bilušiću
na spomen

Ah, zašto ode baš u ovo doba;
U proljet rosnu punu čarnih boja?
Priroda se kiti ruhom rajskog milja
Još samo treba sveta duša Tvoja.

Da! Znadem tajnu anđeoskih usta,
I zašto skrši Ljubav stablo Tvoje.
Nebo je htjelo u zrelome plodu
Da primi odmah drago zlato svoje.

Pa neka suza kvasi oko naše,
A sjeta se vije iznad blijedog čela,
Nada je naša moćnija od bola,
A duša u tuzi ipak je vesela.

Držimo da rajskim trudne noge Tvoje
Dvorovima se šeću zu  anđela kore.
Nadamo se stalno da Jaganjca pratiš
I da si, Oče, sad u nebu gore.

Stoga se ruke naše k Tebi dižu
I mole Tebe: O, pogledaj s neba;
O, baci pogled vjernoj braći svojoj
Ti poznaš dobro da nam mnogo treba!

Za narod svoj se moli Kristu Kralju
I Majci dragoj Kraljici Hrvata.
Nek Božje carstvo našom zemljom vlada,
Nek svaki skuta Majčina se hvata!”

Fra Jozo Župić