Misa svetom Anti u Zasioku

Piše: Suzana Jenjić

I reče Bog neka bude svijetlost!
I nastane svijetlost…

Kad je Bog uredio svijet i ukrasio ga, najljepši dio zemlje dao je mom zavičaju: Vučipolju, Zasioku i Dabru. Sretni su ljudi potekli iz tog krša, iz kamena…Iz škrte i tvrde zemlje ubirali su plodove i živjeli. Imali su snage i hrabrosti suočiti se sa svim životnim izazovima jer u njima su ‘geni kameni’.

Čovjek teško može dokučiti tajne Božjeg plana i zato se ponovno vraćam na svoj izvor, svoje rođenje, prve korake, djetinjstvo – na blagdan sv. Ante u Zasiok.

Jutro se budi u ljepoti cvjetnih livada, mirnoći plavetnog jezera, rumenim trešnjama, treperenju povjetarca i vedrini neba. Opijaju me mirisi djetinjstva, uvlače se pod kožu i kosti. Probudilo se dijete u meni koje je odavno zaspalo.
Kako je lijepa kapela Sv. Ante. Ostala je čvrsta i neoštećena na vjetrometini tijekom Domovinskog rata. Ostali su čvrsti i ljudi koji su kroz patnju ojačali i vratili se na svoja ognjišta. Prošao je dio života, okupljaju se pred početak mise… Neke ljude ne mogu prepoznati, ali stisak ruke i pogledi ponosa su dovoljni. Uzimam ljiljan jer želim osjetiti čistoću, nevinost i ljepotu svoga zavičaja iželim da je svi ponesemo u život.

Don Ante govori o najomiljenijem Svecu, a svatko od nas moli svoje molitve, svatko sa svojim bolima i teškoćama i tražimo da nam isprosi ono što želimo u dubini duše. Govori o čistoći srca koje treba ispuniti dobrotom i ljubavlju.
Za svaki dan u našim životima potrebnsi su ‘hrana i voda’. Sa čijeg ćemo ih izvora uzeti? To ostaje na nama…

Na trnovitoj stazi naših života iza kojih je ostao rat, zidine škole u Dabru, oštećene kuće, napuštena ognjišta…shvaćam da se moramo vratiti do svojih izvora.

Sv. Ante je zaštitnik moje rodne grude, hrabrih i jakih ljudi koje ništa ne može obeshrabriti bez obzira gdje ih je život odnio…

Svemu što je bilo – Hvala!
Svemu što će biti – Da!