TIHOMIL RAĐA – BARBA I UČITELJ

Povodom 14. obljetnice smrti dr. Tihomila Rađe, uglednog hrvatskog domoljuba, uznika, intelektualca, političara i publicista, objavljujemo izlaganje Joška Kontića sa znanstveno-stručnog skupa ‘Život i djelo dr. Tihomila Rađe’ (Sinj, 2012.), koje je objavljeno i u zborniku ‘Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije’ (Zagreb, 2016.).

TIHOMIL RAĐA: BARBA I UČITELJ

Prvo sjećanje na Tihomila Rađu vraća me 40-ak godina unatrag. Zimska večer u staroj kući, pedesetak metara od sinjske pijace. Zvoni telefon. Onaj stari crni kolutaš. Baba iz kužine odlazi u hodnik, diže slušalicu, vraća se i tiho kaže – Tihi! Mater tiho izlazi iz kuće, a did i ćaća tiho odlaze u tinel. Mater se tiho vraća s teta Dašom, koja tiho uzima slušalicu i još tiše razgovara. Bilo je to vrijeme kada se s Tihim i o Tihome moglo razgovarati samo tiho.

O Tihomilu Rađi prvi mi je glasno pričao barba Ivo Vlajčević prilikom njegovih povrataka iz Švicarske i kasnije prilikom mog boravka u Švicarskoj. Tako je Tihomil Rađa za mene postao neka vrsta uzora puno prije nego što sam ga vidio i upoznao.

Prvi put sam Tihomila Rađu vidio 5. kolovoza 1990. kada je nakon 35 godina progonstva, došao u svoj Sinj, na Alku. Nedugo zatim, zahvaljujući prijateljsko-susjedskoj povezanosti naših obitelji, sam ga i upoznao. Tom prilikom pozitivno me je šokirao njegov sinjski izričaj, kao da je rodni grad napustio jučer, a ne prije dugih 35 godina. Uslijedili su razgovori, radijski intervjui i političke tribine, od kojih se posebno sjećam jedne na kojoj su u Sinju zajedno nastupili Tihomil Rađa i Velimir Terzić.

Tihomil Rađa volio je prijateljevati s mladim ljudima. Očaravao nas je svojom erudicijom. Imao je duh akademika i energiju olimpijca. I nikada, unatoč svom grandioznom intelektualnom potencijalu, nije zaboravio da mu je Bog dao jedna usta i dva uha. Tihomil Rađa znao je slušati, i pamtiti. Bio je učitelj kojega smo mi – njegovi učenici – zvali Barba, premda s većinom nas nije bio obiteljski vezan.

Život Tihomila Rađe bio je poput bistre i nemirne krške rijeke koja izvire u kamenu i ruši ili zaobilazi brane koje se pred njom nađu, rijeke brzaca i vodopada koja svoj smiraj, kao i sve životne rijeke, nalazi u oceanu vječnosti. No kako je ta Rađina životna rijeka bila prepuna virova političke strasti, alegorijsku ugodu opisa njegovog životnog djela pošteno je otvoriti posve konkretnim traženjem razloga zbog kojih taj čovjek, besprijekorne domoljubne biografije, nije u domovinskoj politici ostvario uspjehe primjerene njegovim stručnim i moralnim odlikama.

Koliko god mi upinjali sva svoja iskustva i znanja, teško je racionalizirati uvjerljivi poraz ovoga prekaljenoga radićevca u izborima za predsjednika domovinskoga HSS-a, a još se teže suočiti s činjenicom da Tihomil Rađa, kao nositelj liste HGSS-a, na parlamentarnim izborima 2000. godine niti u jednoj izbornoj jedinici nije dosegnuo ni 1 posto glasova. Možda bi obrazloženje ili jednako razočaranje trebalo potražiti u povijesnoj paraleli kada je daleke 1992. Hrvatski Nelson Mandela, Sinjanin Marko Veselica u predsjedničkoj izbornoj utrci osvojio tek 1,7 posto glasova. Gotovo jednaku političku izbornu havariju doživio je još jedan Sinjanin, Ante Miko Tripalo, kojemu je na parlamentarnim izborima 1995., kao nositelju liste ASH-a, povjerenje dalo 1,67 posto birača. Naravno, ovdje nije riječ ni o kakvoj antisinjskoj uroti, nego tek o realnosti da u politici ne pobjeđuju uvijek pametniji, a nažalost često ni čestitiji.

Utjehu za ovaj očit i štetan nesporazum naroda i trojice velikih hrvatskih sanjara mogli bismo potražiti u Plutarhovoj izreci: ‘Nezahvalnost spram svojih velikana, obilježje je snažnih naroda’. No ova mudra misao, stara gotovo dvije tisuće godina, može biti utjeha, može biti i duhovna okrjepa, ali unatoč svoj svojoj dubini, ipak ne može biti i konačan odgovor na pitanje o stvarnosti životnoga djela čovjeka zbog kojega smo se ovdje sastali.

Kada bi se djela političara ocjenjivala isključivo kroz izborne postotke i osvojene fotelje, Tihomil Rađa teško bi se približio ocjeni dovoljnosti. No konačna ocjena nečijeg političkoga djela temelji se i na ostavljenim porukama koje u konkretnom slučaju osvjetljavaju stvarno stanje stvari. Tihomil Rađa bio je čovjek poruka, ali ne poput većine političara koji poruke izriču u lovu na postotke. Tihomil Rađa je svoje poruke izricao životnom dosljednošću i kroz snagu tih poruka nastavio živjeti i nakon smrti. U tome je politička i ljudska izvrsnost Tihomila Rađe.

Općenito gledano, sve poruke Tihomila Rađe su univerzalne. Ali postoji jedna originalna, posebna poruka koju je Tihi često izgovarao. Poruka koja se sastoji od smo jedne riječi – samoupravljači. Tim se izrazom Rađa nije isključivo obraćao svojim progoniteljima i protivnicima – komunističkim plutokratima i njihovim biološkim i duhovnim slijednicima. Njima je Rađa svoju dječačku kalvariju i progon davno oprostio. Izraz samoupravljači nije bio iskaz njegovog osobnoga obračuna, nego opći alarm kojim je Tihomil Rađa upozoravao na činjenicu da je komunistički mentalitet nadživio komunističko društveno uređenje, te da tinja i bukti i u neovisnoj hrvatskoj državi. Ponekad ogrnut plaštem kozmopolitskoga, ponekad nacionalnoga, ponekad Božjega, ponekad sotonskoga…

Kao što je Rađa prepoznao samoupravljače, i oni su prepoznali njega. Uslijedio je neravnopravni sraz krda i pojedinca, koji u pravilu završava pod kopitima. No Rađa nije bio samo europski intelektualac nego i sinjski gorštak, pa je nakon svakoga rušenja ustajao i nastavljao slati i živjeti svoje poruke o demokraciji, slobodi, hrabrosti, oprostu, povratku, znanju, upornosti…, poruke prožete dubokom vjerom i beskrajnim domoljubljem.

I skup i zbornik radova u čast Tihomila Rađe također su poruka. I to ne više tiha kao nekada. Oni su poruka koja potvrđuje davidijanski svršetak borbe pojedinca s moćnim protivnicima. Oni su poruka da jedna riječ vrijedi više od stotinu spomenika. Oni su poruka kako, bez obzira na cijenu, vrijedi živjeti hrabro, pošteno i časno. Oni su poruka da vrijedi živjeti kako je živio Tihomil Tihi Rađa.

Zato mi na kraju dopustite i jednu osobnu poruku koju puštan uz Kavrtire, kraj Palacine, priko Šilanovca, pod tvrđavu Gospe Sinjske, di u sjeni stolitni čempresa na groblju sv. Frane počiva Europljanin, Hrvat i Sinjanin – Tihomil Rađa: BARBA, VRIDILO JE!