Irska razdvaja mlade reraše

Nekada su se na svakom koraku mogle čuti rera i pučki napjevi. Nije bilo derneka, fešte, sila da se nije zapjevala ta dobra stara pjesma. Iz naraštaja u naraštaj, prenosili su se običaji u Cetinskom kraju da ne bi pali u zaborav.

Međutim, sve je manje onih koji je pjevaju i na taj način baštine tradiciju i običaje starijih. Stariji koji znaju pjevati, često svoju reru započinju:

‘RERO MOJA I TI SI PRI KRAJU
KAD TE MLAĐI PIVATI NE ZNAJU.’

Na svu sreću, ima mladih koji vole reru, pjevaju je uz svoje starije, upijaju svaku riječ i vježbaju u folklornim društvima. Jedni od tih su i trojica ponajboljih baštinika ove tradicije 20-godišnji Teo Poljak i 21- godišnji Silvio Romac, obojica iz Glavica te  21-godišnji Stipe Sablić s Vojnića.

Međutim, ekonomske prilike u Lijepoj našoj učinile su svoje i, nadamo se samo privremeno, razdvajaju mlade reraše i prijatelje. Naime, Silvio Romac, po struci dizajner interijera, zbog nemogućnosti pronalaska posla u Hrvatskoj, odlazi raditi u Irsku. Bio je to razlog da mlade reraše ugostimo u programu Hit radija i da nam malo ispričaju o toj ljubavi prema običajima, tradiciji i reri koju pjevaju:

‘Sve ti počinje od kuće, tako i kod mene. Did i baba vole reru, pa onda kroz glavički KUD polako od starijih učiš, upijaš riči, način pivanja i jednostavno san to zavolio i ne znan kako bi bez toga’, kazuje 20-godišnji Teo Poljak, student poslovne ekonomije u Splitu.

Sličnog razmišljanja je i Stipe Sablić s Vojnića, sela gdje se uistinu pjeva rera i nema kuće koja nije dala izvrsnog pjevača.

‘Iz sela san di se jednostavno pivat mora. Meni je kuća iznad gostionice i od kad znan za sebe osluškujen kako to naši stariji pivaju. Zatim san i ja bio u KUD-u Glavice i malo po malo učio od starijih i drago mi je da mogu sa svojin prijateljima zapivat’, kazuje Stipe Sablić

Izvrstan reraš, a uz to i diplar, Silvio Romac, zbog kojeg su se okupili kako bi ispričali svoje priče i koji ide privremeno u Irsku kazuje:

‘Od malena sam zavolio reru i diple. Učio san od starijih, pa kroz Kultutno umjetničko društvo u Glavicama. Meni je drago pivat i guštam u tome, a eto život čini svoje. Posla u Hrvatskoj sve teže za mlade ima i odlučio san se za Irsku, ali ako Bog da i bude za mlade bolje, vratit ću se kući’.

Sva trojica uglas kazuju kako su zahvalni mnogim rerašima, posebno iz Dicma, Potravlja, Vojnića, Gljeva i Otoka na čelu s poznatim rerašom Antom Radanovićem, što su ih učili pjevati reru i bili im podrška u svemu. Silvio neće imati s kim zapjevati u Irskoj reru, on će nakon napornog radnog dana u nekom pubu ispijati dobro pivo uz neku drugu glazbu.

S druge strane, Teo i Stipe pridružit će se starijima u pohodima po dernecima, feštama i folklornim manifestacijama pjevajući uz bukaru:

‘RERO MOJA RERAO TE NE BI
DA SE NISAN RODIO U TEBI.’

Ipak, sva trojica se nadaju kako će ponovno, zajedno u svom Cetinskom kraju nastaviti čuvati običaje i tradiciju, plesati, pjevati i dipliti, što im od srca želimo.