Jagoda Grgurić: ‘Sinj bi mogao ostati bez struje, a bez pjevanja nikako’

Piše: Jagoda Grgurić

SINJ BI MOGAO OSTATI BEZ STRUJE, A BEZ PJEVANJA NIKAKO

Sinjski mješoviti pjevački zbor ‘Kamešnica’ osnovao je 1944. godine poznati hrvatski književnik – Sinjanin Mirko Božić. Nažalost, zbor se tada nije dugo održao.

Nakon više od deset godina, točnije 1956. godine, osnovano je Sinjsko amatersko kazalište, koje je premijerno nastupilo s predstavom ‘Čiča Tomina koliba’. Glavnu ulogu igrao je Ivo Tošić, a u predstavi su nastupili i pjevači MPZ ‘Kamešnica’, pod dirigentskom palicom maestra Jože Minarika. Već slijedeće, 1957. godine, ponovno je izvedena ‘Čiča Tomina koliba’. Ovoga puta naslovnu ulogu igrao je Darko Delonga koji je i režirao predstavu. Još se dobro sjećam kako je Darko glavnu pjevanu rolu izveo ‘u falšo’ – okrenut leđima publici, a glas mu je posudio vrsni sinjski brijač i još vrsniji pjevač pjevač Mili Omašić. I ovoga puta crne berače pamuka koji se tužnom pjesmom prisjećaju rodnog kraja, glumili su pjevačice i pjevači MPZ ‘Kamešnica’, pod vodstvom Jože Minarika.

Zbor se održao još neko vrijeme pod vodstvom suca Krausa i maestra Marka Rivijerija. Uslijedila je višegodišnja pauza, a onda je maaestro Tomo Kazija ponovno okupio sinjske pjevačke vedete na čelu s veteranima Miljem Omašićem, Stipom Hrstom i Mirom Radićem.

Maestro Kazija osjetio je kako Sinj ima puno pjevačkog potencijala i entuzijazma za zborno pjevanje pa se prihvatio posla. Odaziv Sinjana bio je velik i ‘Kamešnica’ je okupila gotovo 80 članova u dobnom rasponu od 15 do 80 godina. Radilo se više nego ozbiljno. Probe su se održavale dva puta tjedno, a pred nastup i više puta – u staroj muzičkoj školi ‘Frane Acalija’ koja se nalazila u Tripalovoj kući ispod Žankove glavice. U zboru je bilo zastupljeno svih 5 glasova, a repertoar je bio raznovrstan – sukladan vremenu u kojemu se živjelo.

Nastupali smo u Sinju ali i izvan njega. Sjećam se posjeta Livnu odnosno njihovom pjevačkom zboru ‘Radnik’, a i uzvrata koji smo im priredili u Sinju. Pjevali smo našim radnicima u inozemstvu, a prigodom proslave Dana žena – radnicama tvornica ‘Dalmatinka’ i ‘Konfekcija’. Vrhunac nastupa iz tog vremena bio je koncert u sinjskom kinu ‘Sloboda’. Taj koncert bio je uspješan, iznimno dobro posjećen i prihvaćen, a netko je tada rekao: ‘Sinj bi mogao ostati bez struje, a bez pjevanja nikako!’ Već tom prilikom dalo se naslutiti da će se iz sinjskog zbora formirati oktet koji će prerasti u dalmatinsku klapu, koja će s vremenom postati jedna od najboljih.

Nikada neću zaboraviti dan kada je Sinj predložen da prvi put bude domaćin smotre pjevačkih zborova Dalmacije. Smotra je održana 17. lipnja 1978. godine, a uz nas, nastupili su i zborovi iz: Drniša, Knina, Hvara, Makarske, Splita, Metkovića, Šibenika i Zadra. Dva prvoplasirana zbora – Split i Šibenik, stekla su pravo nastupa na smotri zborova Hrvatske, a domaća ‘Kamešnica’ je, uz brojne pohvale, dobila status promatrača na tom republičkom zbornom natjecanju.

Naravno, s posebnim užitkom i ponosom, sudjelovali smo u svim alkarskim svečanostima. Posebno se dobro sjećam nastupa na Starom gradu, u jutarnjim satima na dan Alke, kada se čitao sat povijesti kojim su se evocirala sjećanja na slavnu pobjedu sinjskih vitezova nad osmanlijskim osvajačima.

Na vrličkom derneku, zajedno s KUD-ovima ‘Iva Delija’ iz Brnaza i ‘Frano Masnić’ iz Glavica, pred 3 tisuće gledatelja, izveli smo završno kolo opere ‘Ero s onoga svijeta’.

Jednom prilikom maestro Tomo Kazija ugovorio nam je koncert u Pakoštanima, na kojemu smo pjesmom oduševili domaće i strane goste. Uz put smo posjetili i maestrovu rodnu kuću u Biogradu na moru, gdje smo srdačno ugošćeni najprije u dvoru, a kasnije u konobi uz bogati riblji ručak. Nakon tjedan dana, na poziv domaćina, ponovili smo koncert u Pakoštanima u klubu ‘Mediterane’. Tom prilikom nastupili smo u večernjim satima, uz niz poziva ‘na bis’ od strane francuskih klupskih članova. Prenoćili smo u bungalovima koji su bili smješteni duboko u borovoj šumi, a nosili su imena istaknutih svjetskih glazbenih umjetnika poput – Mozarta, Straussa, Shuberta, Paganinija, Lisinskog, Vivaldija…

Sutradan u suton, po zalazećim suncem prekrasno obasjanom moru, lagano smo uplovljavali u biogradsku luku, šotovoče pjevajući pjesmu židovskih robova iz opere Nabucco, a prisutni na rivi dočekali su nas s neskrivenim oduševljenjem.

Još su mi svježa sjećanja na 2. kolovoza 1979. godine kada je u malom parku ispod crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, uz naš nastup, otkrivena bista Dinka Šimunovića.

Uza sve te uspješne nastupe imali smo i dva problema – nismo imali klavir i prostorije za rad. Uz razumijevanje tadašnje općinske vlasti dobili smo prostorije u Istarskoj ulici, gdje se danas nalaze dječji vrtić i dom za nemoćne, a uskoro je stigao i klavir. To nam je dalo dodatni poticaj pa smo željeli proširiti horizonte i nastupati širom Lijepe naše.

U bogatom repertoaru imali smo i neke ‘naše’ pjesme – ‘Kamešnicu’, ‘I mi sinovi Cetinske krajine’ i ‘Alkarsku himnu’. Pjesme je napisao Darko Delonga, a uglazbili Marko Rivijeri i Tomo Kazija. Sve je teklo u najboljem redu, a onda je naša mladost počela odlaziti na više škole u druge gradove pa se ‘Kamešnica’ 1986. godine ugasila.

Sinjsku pjevačku slavu nastavila je prenositi Klapa ‘Sinj’ svojim nastupima širom Hrvatske, Europe i Svijeta.

A onda, 2009. godine, ponovno se oformio i propjevao Mješoviti pjevački zbor ‘Sinj’ pod ravnanjem Marije Župić, a na inicijativu tadašnjeg dogradonačelnika Zorana Vujanovića koji je živio, živi i živjet će s pjesmom i za pjesmu.

Njemu, Sinju i Pjevačkom zboru, želim velike uspjehe u budućem radu.

Sa štovanjem,

Jagoda Grgurić

P.S. Glazba je zvonka radost i uzdiže dušu!

Fotogalerija (Iz arhive gospođe Jagode Grgurić)