IN MEMORIAM Nedjeljko Musulin 1937. – 2016.

“Sunce na kamešničkim padinama Dinarida probija oblake gotovo tijekom svakog godišnjeg doba, što je dobro poznato ljubiteljima i posjetiteljima te planine, posebice planinarima, lovcima i stočarima – kozarima. Obasjava i umiva prostranu, pitomu cetinsku dolinu, stisnutu između planina Kamešnice, Svilaje, Mosora, dalmatinsko-zagorskog krša, gotovo nadomak hrvatske primorske obale, gdje su oduvijek vrludala stada ovca i janjaca, koza i jarića, a i pokoje govedo.”

Ovakve i slične zapise, putopisne reportaže o dalmatinskim selima, težacima i njihovoj intradi pisalo je jedno pero, jednog čovjeka, novinara, profesora. Međutim, nestalo je tinte, prisušile su njene kapi, što su među tvrdim koricama zapisivale životne dane, mjesece i godine i tako skoro osam desetljeća. Sinj se danas oprostio od Nedjeljka Musulina. Tiho, po njegovoj želji, u nazočnosti najbližih u grobnicu je, uz molitveni oproštaj prijatelja mu fra Gabrijela, spušteno njegovo tijelo.

Ova životna priča počela je podno Vrgorca, na rubu plodnog Vrgoračkog polja u Umčanima 1937. godine. Za bezbrižno djetinstvo vremena nije bilo, za što su krive dvije stvari – neimaština i Drugi svjetski rat. Umjesto u prvi pučke, kao i deseci tisuća drugih Dalmatinaca otišao je u izbjeglištvo. Umjesto da gleda Vrgorac, Kobiljaču ili Staševicu, tih zadnjih godina rata gledao je Sinaj, pustinju, El Shattu, bio je Egipćanin dvije godine. Ipak, vratio se u svoj kraj, gdje je započeo školovanje pa pravac Split i ponešto učiteljskog rada. U središte Cetinskog kraja pristiže prije 48 godina, točnije 1968. Od tada do dana kada je otišao iz ovozemnog života puno se toga nakupilo. Učio je i naučio mnoge, ponajviše iz povijesti i hrvatskog, u osnovnoj Frane Masnića, danas Ivana Lovrića i sinjskoj gimnaziji. Kada se 1974. godine počeo emitirati radijski program sinjskog radija, Nediljko je postao njegov glavni urednik. Ono po čemu su ga posebno poznavali širom Lijepe naše bilo je poljoprivredno novinarstvo. Trajalo je to 40-ak godina. Arena, Hrvatska matica iseljenika, Jutro, Konjička revija, Sarajevski svijet, Slobodna Dalmacija, Cetinska vrila, Večernji list, Agro klub i ponajviše nekada kultni Vjesnik, odredišta su njegovih uradaka. Tema i inspiracije nije mu nedostajalo, to su bila svojevrsna poučna i rado čitana štiva. Nije važno jesu li u pitanju vrgoračke jagode i grožđe, neretvanske mandarine ili plodovi Sinjskog polja, stočari s Kamešnice, Biokova, Svilaje i Dinare. Bilo je tu i drugih zapisa koji su izlazili iz njegove stručne radionice – alkarski i dani Velike Gospe, brojni derneci i pazari, etno baština, sinjska Matica Hrvatska i njena Cetinska Vrila i još mnogo drugih tema s njegovim potpisom na kraju teksta. Šest desetljeća takvoga rada zaslužilo je i ponešto nagrada i priznanja, ali kako je znao često ispredikati, najdraža mu je nagrada dobro napisana priča o običnom čoviku, seljaku, težaku. Otišao je naš šjor Nedjeljko gori u rajsku redakciju, slagati svoje zapise o poljima, rijekama, planinama i ponajviše ljudima. Sigurno je samo jedno – njemu lektoriranje neće trebati – to dobro znaju svi u ovom sinjskom kraju.