Ante Kokan: ‘U dalekoj Danskoj bez puno toga mogu, ali bez Hit radija nikako’

Foto: Petar Malbaša

Masovno iseljavanje stanovništva, a pogotovo mladih, već godinama jedan od najvećih problema s kojima se bori Hrvatska. O razlozima odlaska mladih, ali i starijih iz domovine stalno se govori, traži se nešto da se smanji taj odlazak u druge zemlje. Uglavnom se iz Lijepe naše odlazi radi nezaposlenosti, uvjeta rada i stambenog pitanja. Naravno, tu treba dodati i mogućnost traženja boljeg života zato što je Hrvatska otvorena zemlja, članica EU, odnedavno Scehengena, pa su tu i brojne migracije.

Jednu priču o tome kako je živjeti izvan granica rodne domovine zabilježili smo u Dicmu, točnije u Mojanci, u zaseoku Kokani. Već smo na Ferati objavili podužu priču kako je u tom dicmanjskom zaseoku u subotu javnosti predstavljen zavičajni arheološki muzej. Uz sve novninarske ekipe, istaknute hrvatske arheologe, jedna osoba itekako je plijenila pozornost svih, a on je Ante Kokan. Njegovo radno mjesto tog dana bila je dimna kužina i na ognjištu spremanje jela za ovaj veliki događaj, ne samo za Dicmo, nego i Hrvatsku.

Malo smo se vratili dva desetljeća unatrag njegova života:

‘Ja sam iz svog Dicma s ovog rodnog ognjišta otišao 2001. godine u daleku Dansku. Za vrijeme školovanja u Sinju nas četvero učenika s prof. Ferdom Odakom išli smo u Kopenhagen kako bi predstavili naša jela i tako sam ja ostao tamo sve ove godine. Punih 19 godina bio sam kuhar i voditelj restorana ‘Hercegovina’, a posljednjih godina voditelj sam dva restorana i drugih sadržaja jednog elitnog hotela u Kopenhagenu koji ima i sportskih sadržaja. Otišao sam za boljim životom kao i mnogi, ali s vrimenom sve me više vuče nazad’, kazuje nam Ante dok mješa  spizu u bronzinu što visi na komaštrama, a na čeranju divota od suvog mesa i svega onoga što može pružiti ovakav ugođaj koji je nekada bio sve za domaću čeljad:

‘Dođen ti ja tri-četiri puta godišnje kući. Onda ti se mi okupimo u našoj sušari. Ja san kuvar i ja spreman, a tu je brat Jakov s obitelji, mater mi, rođak Bože i Edita i drugi. To ti je milina. Sada san doša ciljano jer otvaramo ovaj naš arheološki, možemo nazvati Kokanov muzej. Tako da sam mora doći svom Boži pripremiti nekoliko vrsta hrane, a dio nosi nazive iz rimskog doba’, priča nam uvijek nasmijani i za razgovor spreman Ante, pa o izloženim jelima govori:

‘Prvo smo stavili naše domaće spize, di ćeš išta radit ako nema pršuta, sudžuka, pancete, sira i domaćeg kruva. Za početak tu je ragu od teletine cara Trajana, zatim teleća koljenica zvana ‘Ossobuco’. Imamo i salatu od balancana, kiseli paprika, kapule, začinjena maslinovim uljem. Ponudili smo domaću puru s kravljim sirom, to je prava likarija. Još je tu zanimljivo jelo bravarice(tice) punjene na Trajanov način. Na kraju smo na tronogan pripremili po starinski malo ribljih specijaliteta, ispekli pastrvu i šarana s domaćim začinima. Sve je to uz dobru kapljicu crnog i bilog vina. Nesmin zaboraviti Editu i Dijanu, one su isto tako pripremile slastice za užitak’, kazuje o pripremljenim jelima Ante dok mu pomaže brat Jakov koji puvaljikom razjaruje vatru da bolje gori.

Pričajući svoje danske godine, Ante nam ističe kako se samo dobrim radom i stalnim usavršavanjem može uspjeti u poslu, pa tako i u ovom kuharskom:

‘Triba tu puno truda, volje i svega kako bi se uspilo. Nije meni sve ovo šta radin tamo palo s neba. Stalno sam učio i učio kako bi stekao titulu šefa hotela di radim. Prošao sam mnoge zemlje i kuhinje, gledao kako se spremaju različita jela. Proveo sam u Argentini određeno vrime i upijao kako se sprema meso na različite načine, jer zna se, u toj zemlji najbolja je govedina. Isto tako, u Danskoj i na drugim destinacijama i ja san gostima približio našu hranu koja je jako cijenjena u kulinarskom svitu. Imao sam i nešto ozbiljnijih zdravstvenih problema koji su neko vrime usporili posao i učenje. Fala Bogu sad je dobro’, kazuje nam Ante svoju životnu priču, ali uvijek se vraća temi povratka u Dicmo:

‘Sve je to lipo. Jedan uredan posa, zna se tko što radi, dobra su primanja i sve drugo. Međutim, nekako je tu uvik želja povratka u rodni kraj i mislim to ozbiljno. Sada kada se našlo ovo arheološko čudo, možda je vrime da to popratimo s jednom gastronomskom i turističkom ponudom. Tamo san u luksuznom hotelu, ali ovi dani u kužini di se razgovara, prepričava život, ovi ugođaji, teško je to sve tamo doživiti. Mi smo takvi, veseljaci i pivači. Isto tako, ćaća mi je bija mesar, evo ja kuvar i naša kuća ne smi bez mesa. Triba se posadit kumpira, kapule, luka, kupusa, onda za Božić prasad sušit i to je to. Davno se govorilo u dicmanjskom kraju, ali i šire ‘Nema kola bez Kokana’. Ovde su ti poznati reraši, sve od Mojanke do kraja Sičana, moji ujci, kumovi, to se pivalo po cile dane, a moja mater, e to su bili glasi. Kad se brat Jakov ženija oni zapivali, to je odzvanjalo cilim krajem’, govori nam Ante, dok sve to potvrđuju brat mu Jakov i spomenuti rođak i susjed Bože. Mi smo Antu podsjetili na dio tog reraškog repertoara dicmanjskog kraja, kada bi se pivalo:

‘Nisan kopač niti od kopača
nego pivač iz dicmanjskih drača’
ili
‘Oj ti sveta katolička Ane
Boga moli za nas Dicmanjane’

Otkrio nam je Ante da je svaki dan na vezi sa svojim krajem. Pomislili smo da se stalno s nekim dopisuje preko društvenih mreža ili razgovara na mobitel, ali priča je drugačija.

‘Drago mi je da smo se upoznali, jer vas i vaše s radija stalno slušam. Ja ti, prijatelju, u dalekoj Danskoj mogu bez puno toga, ali bez Hit radija ne mogu. Slušan ga uvik, a posebno mi je drago kada su one naše stare riči, ono Sinjanje. Tada se sitin i tronoga, čeranja, ognjišta, puvaljike, mišaje i svega onoga šta sad gledamo na ognjištu. Isto tako dobra je ona emisija di slušatelji zovu za pisme, Cappuccino. Ma kako znaš odakle koja zove? Na taj način san ti ja uvik sa svojin krajem, a tu je obavezno i Ferata. Lipo je vidit slike ljudi, posebno kada se spominje moje Dicmo’, govori nam Ante kako je svakodnevno povezan sa svojim rodnim krajem.

Polako je, nakon arheološke, završila i ova gastronomska priča uz ognjište u Kokana, gdje nam je domaćin bio Ante, izrazivši želju da za njega na njegovom omiljenom radiju pustimo pismu ‘Zagora me rodila’. Naravno, ta će želja biti ispunjena za čovjeka koji je ispričao svoj život od Mojanke i Dicma, preko Sinja do Kopenhagena.