Blagdan Gospe Petrovske

Blagdan Gospe od potresa ili Gospe Petrovske slavi se 2. srpnja  i  zavjetni je svetac u župama Vojnić-Gardun, Trilj, Košute i Turjaci.

Naime, na današnji dan, 02. srpnja prije 119 godina dogodio se razoran potres, koji je najviše pogodio naselja Cetinske krajine Vojnić, Gardun, Košute i Turjake.

Zapis tadašnjeg triljskog župnika kaže kako je toga dana poginulo troje malodobne djece: ‘2. 7. 1898. u 5 ipo ujutro od kamenja uzrokovanih potresom umrli Ante Klapež (1 godina) i Jozo Klapež (5. godina), dica Bariše i Ane r. Delonga i Anđa Dodig kći Bože i Pere Vudrag, dite od 4 godine’.

Nakon potresa mještani Vojnića, Garduna, Košuta i Turjaka zavjetovali su se da 02. srpnja neće raditi u polju. Kako se potres dogodio nekoliko dana iza blagdana svetog Petra, Gospa od potresa naziva se još i Gospa Petrovska.

Događaj od prije 118 godina je i opjevan, a na pročelju jedne kuće u Turjacima te jedne na Vojniću nalazi se uklesan spomenik.

Ilija Kutlešić Bijader (1840. – 1929) iz Jabuke, prvi samouki pučki pjesnik triljskog kraja, napisao je 1899. godine pjesmu o tom događaju, koja je imala 31 stranicu i koja je objavljena 1900. godine.

Iz Jabuke, sela nevoljnoga
U istoku polja Cetinskoga,
Brzo stigoh k Trilju malenomu
kod butiga k mostu gvozdenomu.
Eto t’intra’ tu druga jednoga,
I on odi so Sinja biloga,
Iz vedrina Antu Vukasova
Kripila ga milost Isusova.
Ter se odtlen skupa uputismo
K Sniju bilom kako odredismo
Al kad bismo pod selom košute
eto t’ brate tad žalosti tute.
Prama dvorom Ante Kažimira,
Slušaj brate tuge i nemira,
Peta ura tad iz jutra biše,
minuta nekoliko više.
Sunce žarko taman ogranilo,
Sve Cetinsko polje obsinilo,
Eto t’ zemlja potrese se jako,
Priko odveć strašno, naopako.
Tako trešnja strahota bijaše,
Da sve cesta ispod nas pucaše,
U igraše ka i vilam slama,
regbi sad će učinit se jama.
Mi na nogam jedva ostadosmo,
Boga našeg ime zazivasmo,
Da zemljicu pod nami umiri
koja tad nas nemilo uzviri.

ANĐINE MUKE

Nemoj mila plakati me nane,
ni u tuzi provodit dane,
jer je ovo Božja ruka dala,
daklen čast mu velika i hvala.
Već ti uzmi oštre makazice,
pak mi strizi prsta jagodice,
sta je stina pri stini pribila,
kad je mene kula pritisnila.
Strizi nane ako je moguće,
prste moja još za rane vruće,
svakako mi već za radnju nisu,
jer mi vrlo satrveni visu.
Al ja neznam učiniti drugo,
teška moja i velika tugo,
već u mojoj sadašnjoj bolesti,
priklanjam se k Božijoj milosti.
POTOM JE ANĐA PREMINULA!