Đavolji ples smrti u Rudi – 70 godina poslije…

Piše: Mihaela Jurković

28.3.1944.

1944.-ta, rat, đavolji ples. Nigdje sigurnosti, samo strah. Kao povjetarac, prelazi preko lica. A onda, zapuše bura, marčana, ona najgora. I taj đavolji ples, u svom posljednjem činu stiže i u Rudu. Nemoćna rijeka samo teče. A njima, plesačima smrti, ništa nije sveto – ni ognjište, ni životinja ni čovjek.

Zaplesali su Rudom, ostavljajući krikove, suze, krv i smrt za sobom. Kao svoje trofeje. Ludosti i zloće. Nije im smetao plač djeteta otrgnutog iz majčinog naručja. Nisu imali milosti ni prema trudnici, i ubili ju, te joj iz utrobe krvnički izvadili dijete. Zašto se to događa? Što se mora dogoditi da si spreman ubiti?

Bura je prigušila krikove, jecaje, hladila je suze na licima, mrzla krv. A Ruda, samo je tekla. Plesači smrti zapalili su selo, gorjele su kuće, staje. Malo je toga ostalo. Nekolicina njih, bježala je pred vojskom, bježala je pred ratom. Kad su se spustili u selo naišli su na šok. Njihova ih dječica nisu mogla zagrliti.

Teturali su spaljenom Rudom, pokapali su svoje mrtve i pitali se zašto su baš njihovi najmiliji pogođeni. Zašto njihova djeca, majke, očevi, sestre, supruge? Odgovor nisu dobili, odgovora nema ni danas, sedamdeset godina od tad. Sedamdeseta zima je prošla, sedamdeseto proljeće je započelo.

Vrijeme iz mog sjećanja ne odnosi moje pretke. Iako ih nisam poznavala, moja su krv, nosim njihovo prezime, gledam isto nebo, isto brdo, livade, vrbe, rijeku. S istog smo kamena.

I svaku godinu, sredinom ožujka, kao da čujem njihov šapat, čujem njihov vapaj da ih se ne zaboravi. 28.03. je poseban dan za sve Ruđane, u zraku se osjeća da se nešto veliko događa, rijeka tiše žubori, a i nebo je pomalo tužno.

Svaki ožujak me ošamari, jer mi u sjećanje donese tužnu djedovu priču, jer me sjeti na zamagljen pogled i drhtav glas, jer tuga zakuca na vrata Rude. Ali, i to je život, a moja tuga dokaz je da sam biće s osjećajima. I srce mi se lomi kad slušam ili čitam popis poginulih, pogotovo kad dođe red na obitelj Jurković. Jurković Luka; Šima, žena Lukina; Anđelka, kći Lukina; Marija, žena Miškova; Šima, kći Miškova; Lucija, kći Miškova.

Nema ravnodušnih ni na činjenicu da je ubijeno sedamdeset dvoje djece, od tek rođenih do sedmogodišnjaka, pa i jedno nerođeno. I druge brojke lede krv u žilama. U sumanutom, zvjerskom pohodu život su izgubili i: 153 žene i 52 muškarca, a još su dvadeset dva muškarca odvedena i ubijena na Kamenskom. Ruda je tog dana ostala bez 299 ljudi.

Krici su ostali zapisani u vremenu, krv je ostavila neizbrisiv trag u kamenu, a duše naših predaka su sada na nebeskim prostranstvima. I naši su čuvari.

Koliko god vrijeme odmicalo, koliko god mi starili, možda ponekad i zaboravljali,  ožujak nas uvijek sjeća. Kao spomen na njih ostaje nam marčana bura, bura koja je tada prigušila krikove, zaledila suze, donijela sa sobom đavolje plesače, kosače smrti.

Mihaela Jurković