fruhwald
otvorena vrata

Delhi by Ranko Budimir

Autor/ica
Objavljeno: 3 listopada, 2013
delhi_03

Nakon novih 7 dana u Indiji izgleda da se kod mene stvorila nekakva navika i da sam uspio prihvatiti Indiju. To ne znači da su se neke bitne stvari promijenile, možda je samo stvar u tome da sam se bolje priviknuo. Moj prvi dolazak je bio pomalo nezgodan: u definitivno lošem klimatskom trenutku došao sam u sparnu Kolkattu koja se kuhala na 42 stupnja. Uz sve to, taj boravak nije bio ni dovoljno dug da se priviknem na klimu, na hranu, ni na ono što sam gledao kroz prozor taxija koji me vozio do ureda i natrag; moj sljedeći odlazak je bio u Bangalore, prijestolnicu Karnatake, jedne od najjužnijih indijskih regija gdje su u ožujku bile naše ljetne temperature i naše ljetne atmosferske prilike: 33 – 37 stupnjeva, na suhom zraku što je onda poprilično ugodno. Naravno, i dalje je to bio klasični indijski prometni kaos, ulice po kojima voze auta, hodaju ljudi, psi, krave, prolaze razne dvokolice i trokolice; svi prolaze jedni od drugih centimetrima udaljeni u svim smjerovima i zanimljivo, ne pođe vam za rukom vidjeti ni jedan sudar. Nered par excellance. U tom drugom posjetu je bilo još ponešto i turističkih destinacija u Goi…

Međutim, ovaj put me vodio u Noidu, jugoistočne predgrađe Delhija, jedan od tri sastavna dijela Delhi NCR (National Capital Region), uz sam Delhi i Gurgaon. U tom području živi otprilike 32 milijuna ljudi, ali to je samo pretpostavka, jer nitko nije u stanju prebrojati sve ljude koji tu žive. One koje imaju adrese možda i možete prebrojati, ali milijune onih koji borave u nekim improviziranim kućercima – ne možete. Već slijetanje na aerodrom Indira Ghandi je bilo impresivno – jedan od najluksuznijih svjetskih aerodroma, izgrađen za Igre Commonweltha 2009 (igre Velike Britanije i bivših britanskih kolonija). Rijetki su aerodromi gdje po izlasku iz aviona izađete na tapet (?!) i tako hodate dobrih petnaestak minuta po prostoru potpuno prekrivenom tapetom. Tko li im to usisava??? A i zanima me kako peru te tapete. Uglavnom, ako zanemarimo probleme održavanja (to sve djeluje jako čisto i uredno) – impresivno.

Obilazak Delhija je obavljen na jedini način na koji je to moguće: da uzmete vozača da vas vodi po određenim lokacijama i da vas čeka. S obzirom da je moj hotel bio u Noidi, obilazak nekoliko lokacija u Delhiju je značio da za nekoliko sati turizma treba provesti barem dvostruko više u autu. Nema veze, idemo, ipak nisam u Delhiju svaki drugi tjedan, nego ipak prvi put u životu.

Kao pravi, ponosni Indijac, vozač nas je odvezao odmah na mjesto gdje se nalaze najbitnije državne institucije, zgrada parlamenta i vlade i zgrade nekih ministarstava, te VIP zona u kojoj žive ministri i ini državni namještenici. Kad vidite razliku između naselja gdje živi prosječni pripadnik indijskog društva i prosječni državni činovnik, postane vam jasno da zapravo naši političari na vlasti i nisu toliko iznad prosjeka. Eto, da jednom i takvo što pomislim. Jedna od znamenitosti u tom dijelu Delhija je i Indian Gate, građevina koja neodoljivo podjseća na pariški Slavoluk pobjede; ili na Titov slavoluk u Rimu (ne jugoslavenski Tito, rimski Tito). Nakon toga, posjetili smo i Humayon’s Tomb;  veliku građevinu koja je zapravo grobnica (mi bi to nazvali mauzolej iako nije baš potpuno isto) i o kojoj neću previše pisati jer neodoljivo podsjeća, samo što je nešto manja i drugačije boje, na Taj Mahal. Kako će o Taj Mahalu biti više riječi u posebnom članku, ovdje nećemo trošiti vrijeme na to.

Međutim, pored svega ovoga, ono što je u Delhi NCR-u impresivno je činjenica da taj prostor raste rapdinom brzinom. Ako kažem da sam u tjedan dana vidio više od 500 stambenih nebodera koji se grade, više od 10 shopping mallova, više od 100 poslovnih zgrada, više od 10 sportskih stadiona, 3 waterparka i 5 sveučilišta – sve to u izgradnji; onda je posve jasno da je ovaj dio svijeta ne u ekspanziji – ovo je eksplozija. Činjenica je da je životni standard jako nizak, da je radna snaga jeftina i da je sve to jako daleko od razvijenog svijeta: ali ono kako ova država raste u poslovnom smislu – nemoguće je predočiti dok se to ne vidi. Vožnja kroz Greater Noidu, južni dio Noide je nešto što ipak dosad nisam nikad vidio u životu. Pokušajte zamisliti prostor uz autocestu od Dugopolja do Šibenika, ravan doduše, kao da smo u Slavoniji; cijelim putem je gradilište.  S obje strane autoputa. Nijedna zgrada koja se gradi, a pripada budućem poslovnom ili rezidencijalnom dijelu nema manje od 15ak katova; gradi se novi aerodrom (šta će im novi uz ovoliki aerodrom koji sada imaju???); uz stazu Formule 1 (na kojoj je utrka krajem listopada) gradi se Sport City koje će imati 6 (?!) novih stadiona za kriket (nacionalni sport broj 1) uključujući i novi National Stadium na kojem će igrati reprezentacija Indije. Gradi se nekoliko stadiona za hokej na travi, nogomet, desetak različitih dvorana. S druge strane autoputa prevladavaju gradnje sveučilišta (da, cijelog sveučilišta sa zgradama desetaka fakulteta, ne samo poneke zgrade; pa onda više sveučilišta tako). Gledajući to sve miješaju se misli i osjećaji: sve je to ogromno, sami sebi se učinite malim (čak i ja sa ovoliko kila!) i zapitate se što moja mala kap znači u tom slapu. S druge strane, impresivno je to, gledate jedan svijet kako izrasta. Jedan prijatelj me pitao da li ćei to završiti ko fantomski kineski gradovi koje je gradila kineska država da bi ljude prebacila na neko mjesto. Mislim da je jasno da je ovdje odgovor: ne. Ovdje nastaje svijet građen kapitalom velikih kompanija koje koriste činjenicu da su indijski inženjeri kudikamo jeftiniji nego evoprski ili američki i to se neće tako skoro promijeniti. Većina svjetske IT industrije našla je domovinu u Indiji, isto tako i kozmetička, farmaceutska i neke druge industrije – ovaj rast se temelji na ekonomskim potrebama, a ne na političkim odlukama. U Indiji svake godine izlaze desetci milijuna inženjera s fakulteta i desetci milijuna drugih profesija – ipak je ova zemlja domovina najstarijeg svjetskog sveučilišta koje je postojalo oko 7000 godine prije Krista, znači, prije nekih 9000 godina. Zvuči interesantno kad netko može reći da je njegov predak, njegov pra…pra djed, 36000 generacija prije njega, završio fakultet! Ne znam tko je tad financirao studiranje, ali siguran sam da poznajem jako malo ljudi u svojoj generaciji čiji je djed završio fakultet, dakle, 2 generacije iznad, a nisam siguran da znam ikoga čiji je pradjed to učinio; a sad zamislite kad je to netko učnio prije 36000 generacija (?!). Radi se ipak o podacima koji natjeraju čovjeka na razmišljanje.

O tome koliko je Indija unutar sebe različita, vjerojatno je većina ljudi čula. Ako je pokušavate usporediti s nekom drugom državom – nemojte; usporedite je s Europom. Ovdje se govori 26 različitih službenih jezika i 27. – hindu koji je većini zajednički. Većini. Ali ne svima. Zanimljivo je da moji kolege iz različitih djelova Indije međusobno mogu razgovarati samo na engleskom – nešto slično kao i mi u Evropi; a o kakvoj se zemlji radi govori jedan zanimljiv podatak: u svojoj 10000 godina dugoj povijesti, Indija nikad, ali baš nikad, nije napala nijednu zemlju. Danas bi to mogla napraviti jednostavno – samo bi Indijci krenuli negdje i počeli se naseljavati. Toliko ih ima da bi jako brzo popunili i neku veliku i ozbiljnu državu. Svaka asocijacija na ono što se događa u Engleskoj i Londonu je sasvim slučajna.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh