Dinko Šimunović, književnik koji je ostavio neizbrisiv trag u Cetinskoj krajini

Sinjski velikani (2)

U parku uz Šetalište Alojzija Stepinca u Sinju, u kojem je šest bista zaslužnika kojima su se postavljanjem trajnog spomena Sinjani odužili, postavljena je i bista Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika i učitelja.

Šimunović nije rođen u Sinju, niti je u njemu radio, ali je nekoliko godina živio i dio radnog vijeka proveo u selima Cetinske krajine. Sinjani ga smatraju ‘svojim čovjekom’ zbog njegovih djela, posebno pripovijetke Alkar, koja su inspirirana životom ljudi ovoga kraja, od kojih se mnoga smatraju vrhuncem hrvatske književnosti.

Foto: Povijesni odjel, Zbirka fotografija i fotografskog pribora, MCK-8253-2

Bista Dinka Šimunovića u centru Sinja, kod crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, postavljena je 1. kolovoza 1979. godine. Bila je to prva bista koja je postavljena u parku kojeg su Sinjani kasnije nazvali ‘Park sinjskih velikana’. Na tom prostoru do tada je bila samo skulptura ‘Na Izvoru’, poznatija kao ‘Luca’, rad Stipe Sikirice, koja je postavljena 1957. godine.

Zbog preuređenja parka bista Dinka Šimunovića danas se ne nalazi na mjestu na kojem je prvotno postavljena, već je premještena uz sam rub zelene oaze te ‘gleda’ na samu ulicu i crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske. Bistu je izradio 1932. godine hrvatski kipar, arhitekt i književnik Ivan Meštrović povodom tiskanja posebnoga izdanja Šimunovićevog romana Alkar, a Sinjanima su je kasnije poklonili Šimunovićevi sinovi Frano i Stjepan.

Foto: Povijesni odjel, Zbirka fotografija i fotografskog pribora, MCK-8253-1

Dinko Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu, no kninski kraj na njega nije ostavio nikakve utiske, što je istaknuo i u svojoj autobiografiji. Nije ni čudno, jer je kao dijete učitelja najveći dio svoga djetinjstva proveo upravo u Cetinskoj krajini koju je smatrao svojim zavičajem.

Bio je sin jedinac. S ocem Stipanom i majkom Mandom, rođenom Anić, živio je u selu Koljane pokraj Vrlike, u stanu koji je pripadao školi, a kasnije u Kijevu.

„Rodnoga mjesta u pravom smislu i nemam… ja, kao sin intelektualnog proletarca, naslijedio sam samo skitnju iz jedne krajine u drugu“, zapisao je Šimunović sjećajući se svoga najranijega djetinjstva.

Kasnije je i sam završio učiteljsku školu, u Arbanasima kod Zadra. Potom se vratio u Cetinsku krajinu, točnije u mjesto Hrvace u kojem je 1892. godine dobio svoju prvu učiteljsku službu. Ujedno je bio i prvi učitelj u tom selu. Radio je u jednorazrednoj muškoj pučkoj učionici u kući mještanina Joze Lovrića. U Hrvacama je proveo desetak godina, do premještaja u Dicmo gdje je radio od 1901. do 1909. godine, u kući Stipe Miluna.

Među mještanima Hrvaca i Dicma Šimunović je uživao ugled, no u privatnom životu dogodile su mu se brojne tragedije. Imao je tri supruge i sve tri su umrle mlade, kao i troje njegove djece iz prvoga braka. U drugome braku, sa suprugom Jozicom rođenom Rusić, Dubrovkinjom, imao je tri sina i tri kćeri.

Vrijeme koje je proveo u Hrvacama i Dicmu kao učitelj za Šimunovićevo književno stvaralaštvo je bilo vrlo plodonosno. Književnošću se i počeo baviti dok je bio učitelj u Hrvacama, a stvarati je nastavio i u Dicmu. Pisao je članke za nekoliko časopisa, a nakon uspjeha zbirke Mrkodol, u kojoj su bile objavljene novele Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica i Alkar, ‘za nagradu’ je premješten za nastavnika u tadašnju Obrtničku školu u Splitu u koji se preselio s obitelji. Iako se u velikom gradu osjećao kao tuđinac, u Splitu je živio i radio gotovo dvadeset godina, sve do umirovljenja 1927. godine. Nakon odlaska u mirovinu, zbog školovanja djece, 1929. godine preselio se u Zagreb u kojem je proveo ostatak života. Preminuo je, zbog bolesti, 3. kolovoza 1933. godine, u 59. godini života, a posljednje počivalište mu je na Mirogoju.

O tome koliko je volio Cetinsku krajinu i koliko nije patio za materijalnim stvarima svjedoče njegove riječi:

„Gledao sam zadovoljno u novac, a ujedno stidio se, što mogu prodavati svoje osjećaje dopuštajući, da mi ih plaćaju.“

„A moja duša i sada čezne za krajevima, što sam ih u djetinjstvu vidio i gdje novca nije trebalo: za onim vremenima, kad se i porez namirivao žitom i bez kupovine, i sve potrebito življenju davala zemlja“.

Osim biste u ‘Parku sinjskih velikana’, Šimunović u Sinju ima i ‘svoju’ gimnaziju koja nosi njegovo ime, kao i jednu ulicu u užem centru grada.

„Iako Dinko Šimunović u Sinju nije zavičajan, on je u svojoj književnosti ostavio upečatljiv broj likova, životnih sudbina, teških ljudskih drama koje su svoje mjesto našle u njegovoj književnosti. Te stranice pripadaju najljepšim i najboljim stranicama hrvatske moderne književnosti bilo da je riječ o Alkaru, o Dugi, o Porodici Vinčić, bilo da je riječ o njegovim putopisima. Inače, u kontekstu hrvatske moderne smatra se najznačajnijim imenom hrvatskog moderniteta u kojem je vrlo vješto spajao tradiciju pučku i umjetničku, tradiciju pučke legende i predaje s modernim pjesničkim izrazom. Njegov doprinos Sinju je književni doprinos i taj književni doprinos je puno trajniji nego što su neki drugi doprinosi koji se često stavljaju u prvi plan. To je ono što je ostalo trajno, upečatljivo u njegovoj književnoj riječi koja je jednako svježa i poticajna isto kao i u vrijeme kada su te stranice njegove pisane negdje tamo u prvom, drugom desetljeću dvadesetog stoljeća’, smatra dr.sc.prof. Ivan Bošković.

Da je Dinko Šimunović zaista ‘sinjski velikan’ smatra i kroničar Sinja i Cetinske krajine, novinar Toni Paštar.

‘Ta priča Alkar je duboko utkana u svakoga onoga tko osjeća Alku. Njegov roman Alkar je roman koji je obilježio ovaj kraj, jer je vezan za jednu od dvije svetinje Sinja. Nitko se ne može smatrati Sinjaninom tko ne voli Alku i ne štuje Gospu Sinjsku, bez obzira na svoju nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Dinko Šimunović je taj kojemu se s razlogom među prvima odala počast’, kaže Paštar.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.