fruhwald
otvorena vrata

Don Josip Dukić: Ideološke nijanse Mike Tripala prema Katoličkoj crkvi

Autor/ica
Objavljeno: 14 prosinca, 2015
dukicjosip
Piše: dr. sc. don Josip Dukić

 

IDEOLOŠKE NIJANSE MIKE TRIPALA PREMA KATOLIČKOJ CRKVI

Sinjanin Miko Tripalo, partizanski borac, komunist, političar i jedan od predvodnika ‘Hrvatskog proljeća’, svojim radom obilježio je hrvatsku političku i društvenu scenu od kraja Drugoga svjetskog rata pa sve do svoje smrti 1995. godine. Nakon nasilnog gušenja ‘Hrvatskog proljeća’od strane Josipa Broza Tita i Komunističke partije, Tripalo se, za razliku od brojnih ‘proljećara’ koji su završili iza rešetaka, uz nevoljki blagoslov Tita i Partije povukao u izolaciju u kojoj je ostao sve do demokratskih promjena 1990. godine, kada se već u poodmaklim godinama ponovno politički angažirao. Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, on se u posljednjim godinama života zauzimao “za uspostavu demokratske, socijalne i pravne države, te slobodu misli i javne riječi. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Sabora 1992–95., jedan od suosnivača Hrvatskoga helsinškog odbora 1993., a iste godine postao je i predsjednik zaklade Otvoreno društvo Hrvatska. Potkraj života napustio je HNS te je osnovao Akciju socijaldemokrata Hrvatske (1994).” Tripalu u čast Hrvatski helsinški odbor utemeljio je 1997. godišnju nagradu koja nosi njegovo ime i dodjeljuje se pojedincima i ustanovama za promicanje demokracije i političkih prava građana, a 2003. osnovan je kao neprofitna, nestranačka i nevladina udruga Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Iako se nisam podrobnije bavio životom i radom M. Tripala, mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da će proći još poprilično vremena dok se ne dođe do nešto objektivnije znanstvene prosudbe njegovog cjelokupnog života i rada, osobito njegovog političkog i ideološkog profila, što je zadaća budućih povjesničara i politologa. Ovim tekstom želim samo skrenuti pažnju sadašnjim i budućim istraživačima ali i čitateljima da u kolopletu brojnih tema koje ilustriraju život i rad M. Tripala jedna zauzima važno mjesto. Riječ je o odnosu komunizma i Katoličke crkve u Hrvatskoj, o odnosu u kojem je sâm Tripalo kao gorljivi komunist igrao vrlo važnu ulogu.

Ovom prigodom izdvajam za čitatelje jedan dokument, po mojoj procjeni izuzetno važan, koji je nastao u Zagrebu 9. veljače 1965. godine. Riječ je o zapisniku sa Savjetovanja o vjerskim pitanjima, održanog u Zagrebu, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Dio tog teksta, koliko mi je poznato, prvi je 2013. godine objavio povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj knjizi Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980., str. 299-300. Tom objavljenom tekstu dobrotom samog M. Akmadže pridodajem i onaj koji u njegovoj knjizi nije objavljen, a govori o poslijeratnim partizanskom likvidacijama svećenika i represijama, koje je sam Tripalo priznao.

Govor M. Tripala 1965. na savjetovanju o vjerskim pitanjima

“Ne smijemo u našoj politici prema crkvi, pa čak bih mogao reći ni prema religiji, stvari postaviti tako da se frontovi u Jugoslaviji regrutiraju na bazi ili-ili, odnosno ili si za socijalizam, ili si za religiju, odnosno crkvu. To je politički aspekat toga pitanja, koji do duše može biti različit od idejnog aspekta, ali vjerujem da ovaj politički aspekat nema odgovarajući utjecaj na formu, taktiku i vrstu idejne borbe koju moramo u datom momentu voditi. Prema tome mislim, da bi prvi zaključak kojega ovdje moramo izvući bio taj da se naši državni organi moraju prema problemu crkve postaviti tako da onemoguće, spriječe, da se bore protiv svih onih administrativnih pritisaka na vršenje vjerskih obreda, koji su samo vjerski obredi. Zapravo protiv svih administrativnih pritisaka koji bi sprječavali one koji vjeruju, da to svoje vjerovanje provode odgovarajućim vjerskim obredima. Uostalom, to je i bila svrha našeg razgovora. Imamo vrlo mnogo primjera sektašenja, divljačkog stava prema tom pitanju. Međutim znam da toga danas ima sve manje. U 1945. i u 1946. godini to se je manifestiralo čak i u nezakonskim ubistvima svećenika, to je dovodilo do toga da su naši skojevci postavljali dinamit u crkvu itd. Vjerujem, da toga više nema, ali neki drugi, možda rafiniraniji oblici takvog sektaškog odnosa prema onima koji vjeruju još uvijek postoje i o tome moramo voditi računa (podebljao J. Dukić). Administrativne mjere treba da upotrebimo onda kada se religiozni osjećaji koriste u političke svrhe. No, pokušajmo da se malo razumijemo i u jednoj političkoj taktici, u jednoj strategiji. Nama je u interesu da razbijemo današnju priličnu homogenost rukovodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, (podebljao J. Dukić) koja čak ima vrlo reakcionarnu ulogu u okviru cjelokupne međunarodne katoličke crkve, što se je vidjelo po stavu naših biskupa na Koncilu. Ne treba prema tome administrativnim, divljačkim i nepolitičkim mjerama u našoj zemlji da pružamo hranu takvim najreakcionarnijim tendencijama u okviru katoličkog klera, ne samo u našoj zemlji. Znamo, da reforme katoličke crkve nisu, razumije se, na komunističkoj liniji. To je svima jasno. Te reforme imaju za cilj prilagođavanje katoličke crkve savremenom razvitku društva. One nemaju za cilj da unište crkvu, nego da joj produže vijek. Ali postoji u svakom slučaju naš interes da se takva evolucija odvija ne samo u katoličkoj, nego i u drugim crkvama. Želio bih dakle istaći, da taj problem treba posmatrati ne samo sa neke puritanske tačke gledišta. Mi smo doduše Savez komunista, ali nismo potpuno odvojeni od države, koja treba da vodi politiku. Uostalom i Savez komunista vodi politiku i u toj politici također treba da bude taktike. Ovdje treba reći da normalizacija i ovo što danas radimo ne znači odstupanje od pozicija koje smo stekli, a to se ponekada tako tumači pa izgleda kao da je ovo priznanje blagog poraza. No, na osnovnim pitanjima nećemo im učiniti ustupak. Nećemo učiniti ustupak u pogledu odvajanja škole i religije. Nećemo učiniti ustupak u pogledu odvajanja crkve i države, odnosno politike i crkve. Nećemo učiniti ustupak u smislu vraćanja zemlje koja im je oduzeta agrarnom reformom. Možda ćemo uzeti u obzir vraćanje nekih škola itd. Prema tome u bitnim pitanjima ustupke im nećemo praviti. (podebljao J. Dukić)

Ako hoćete čak ni u normalizaciji odnosa između Vatikana, odnosno između Svete Stolice i Jugoslavije – jer se oni smatraju predstavnicima božjim na zemlji, a ne država – čak ni u tom pitanju ne pravimo ustupke, jer su oni prisiljeni da priznaju Ustav i pravni poredak u Jugoslaviji. Na toj bazi, bez obzira na njihove interne sastanke, na kojima oni to ne priznaju, na toj bazi Sveta Stolica je prisiljena i može jedino s nama da pregovara. Jedino na bazi Ustava i zakonskih propisa koje smo donijeli mi, a ne oni, možemo da razgovaramo, što znači da su oni već priznali jedan svoj poraz, ili kako netko ovdje reče, da su priznali ono što smo mi učinili. Da i ne govorimo o tome da normalizacija odnosa sa Svetom Stolicom znači jedan adut u borbi protiv onih reakcionarnih tendencija koje unutar našega klera dolaze tako snažno do izražaja.”

Josip Dukić

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh