Druga slavonska priča Ante Botića – Marko Žaper: Moji su prvi prije sto godina iz Čačvine došli u Vrbanju

Marko Žaper

Početak ovih vrbanjskih životnih priča čiji su korijeni s triljskog kraja pripada Žaperima. Naime, 20. godine prošlog stoljeća, upravo ispod srednjovjekovne čačvinske utvrde, uputili su se spomenuti Žaperi prema Vrbanji i boljem životu. Bili su prvi koji su rodna ognjišta, popločana guvna i škrtu zemlju zamijenili plodnom ravnicom, opasanom velikom slavonskom  hrastovom šumom. Obitelj Ivana i Ivke krenula je iz male kamene kuće u vrbanjski Stari kraj. Ponešto iz svojega sjećanja, ispričao nam je Marko Žaper, koji će uskoro proslaviti 90. godinu života.

‘E moj Ante, ‘vako ti je to bilo, u stvari pričali mi moji stari – otac, deda i stric Dujo. Vraća’ se moj djed Ivan iz onog prvog rata priko ovih naših krajeva. Vidio je on tu zemlje kol’ko ti srce ‘oće, ravno, nigdi kamena, a šuma okolo. I tako ti on došao kući i kazuje ukućanima šta je sve u ratu prošao, i šta je u povratku vidio. Vidio djed Ivan da na kamenu nema života pa uputi sina Petra, mog oca, kao najstarijeg od svoje dice koji je već malo vidio svita i izučio mesariju na Visu, da ide vidit’ ima li života u Slavoniji, u Vrbanju. Uputi ga, barem su mi tako i jedan i drugi pričali, s ričima: „Ajde sinko gori do te Vrbanje, vidio je ćaća zemlju bez kamena, pa vidi da l’ bi mi tamo mogli živit’, govori nam stari Marko, za kojega ono što piše u krštenici, tj. o njegovoj dobi, ne odgovora viđenom stanju, jer iako je 90-a na leđima, još uvijek je bistrog uma, vozi se biciklom do njiva i uvijek je spreman za razgovor, pogotovo o tome kako je ‘kad god bilo’.

‘I tako ode otac put Vrbanje, a moji ostadoše dole čekat. Čim je došo ‘vamo, odma’ je on vidio da tu ima života i uzme malo zemlje ovdje na Selištu. Sve to javi svojima na Čačvinu i tako ti onda moji krenuše. Djed Ivan i baka Ivka, nji’ova dica, moj otac Petar, moj stric i njegova braća Božo i Dujo i sestre im, to su moje tetke, Marija, Jaga i Mila. Smistili su se u Stari kraj, a današnja je to ulica Bana Jelačića. A moja je mater Ana, prezivala se Anić, i njeni se doselili 1918. u Drenovce iz sela Kruševo ispod Velebita i moji su se otac i mater ovdi vinčali’, priča nam Marko i nastavi kazivati ono što mu s koljena na koljeno prenosiše njegovi stariji.

‘Ono malo što su imali zemlje i imanja na Čačvini su prodali. Sad nam je tamo ostao samo stari grob pradida mi Grge i žene mu u starom groblju ispod te velike tvrđave. Ovdje su malo po malo sticali zemlju. Bio je to težak život jer se na početku radilo kod gazda, i malo po malo kupovalo se svake godine po nekoliko jutara zemlje u domaćih ljudi. Bila je to u početku ona zadnja kategorija, a nakon toga se to minjalo. Pričali su mi i kako je djed Ivan u Brčkom kupio krave da dica imaju mlika’, pripovijeda nam Marko, napominjući kako je to bilo teško razdoblje života.

Stari grob Grge Žapera na starom groblju ispod Utvrde Čačvina, foto: Filip Žaper

‘Radilo se dan i noć, kako bi se došlo do nečega svog. Novac se teško zarađiv’o i još teže trošio, a čuv’o se za najnužnije. Za ono malo novaca što bi sakupili kupovali bi zemlju. Moji su se dobro držali s domaćim svitom. Tako su u kraju zvanom Selište odjednom kupili 12 jutara kvalitetne zemlje, one prave rodne, priča nam Marko, dodajući kako je on imao još dva svoja brata Đuru i Emila (Jolu).

‘Rat je ono najgore što se čoviku može dogoditi. Na ovom području bila je NDH, a generacije 1924. i 1925. regrutirane su u njemačku vojsku, a moj brat Đuro (1925. godište) poginio je na Josipdolu kao pripadnik Plave divizije i jedini se od Vrbanjaca nije vratio, a nije im’o ni dvadeset godina. Drugi moj brat Jole (Emil) je bio kao maloljetnik (1928.) u domobranima i završio na križnom putu i uz puno sreće i discipline preživio. Narodna vlast nam je otjerala tri para konja. Oni oteraju, a mi nabavimo. Tako da je to bilo teško vrime za nas’, kazuje nam Marko Žaper, dodajući da ni nakon Drugog svjetskog rata život nije bio lagan.

‘Moralo se iznova stvarat, radilo se po cili dan na njivama. Malo se zadržalo zemlje i prikupljalo se nove. Tada ti je došla ona vražja reforma štu su je komunisti provodili. Sve je to bilo osim te agrarne reforme. Onda su stvorene i seljačke zadruge, a u Vrbanji su bile čet’ri. Domaći ljudi, Šokci, Slavonci i neki drugi organizirali su se u tri zadruge. To su bile „Posavina“,“Braća Radić“ i „Braća Flipović“, dok smo se mi, uglavnom Dalmatinci i Hercegovci, organizirali u zadrugu koju smo nazvali „Jadran“, a predsjednik je bio Andrija Šimić, Hercegovac’, ističe Marko, naglašavajući kako su zadruge imale dosta imanja i blaga.

‘Imali smo u našoj zadruzi 23 para konja, blaga, zemlje. Morali smo davat uroda kao i oni drugi iz drugih zadruga, iako je naša zemlja tada bila lošije kvalitete. Malo po malo, bunili su se naši na taj režim zadruga. Koštalo je to što su digli glas protiv toga. Ćaću su mi zatvorili na godinu, a brata Jolu na godinu i po’. U to vrime ja sam bio u vojski, a mater sama kod kuće i nije imala pravo šta ni za jest, a kalauzi joj odnili zadnju šunku što je sakrila. Bilo je još naših što su pozatvarani zbog toga što su se usprotivili vlastima, radi nepravde koja je bila u tim zadrugama’, kazuje nam Marko, napominjući kako je zatvorska sudbina umalo i njega zadesila.

Emil (Jole) Žaper, domobran u Drugom svjetskom ratu, arhiv: Ivica Žaper

Potvrda da je Emil (Jole) bio pripadnik domobranskih postrojbi, arhiv: Ivica Žaper, Emilov sin

‘Kada su došle reforme zadruga, to je bilo kad san bio u vojski. Mor’o sam se sakrit’ u konjušnicu kako bi’ pročit’o novine (Borba) di je pisalo kako će doć’ do reorganizacije seljačkih radnih zadruga, a nisam znao ni šta to znači. Tom prilikom me u’vatio komesar di čitam i pitao me jesam li sad sretan što nema više zadruga. Vidi se da je sve znao šta je moja kuća prošla u seljačkih zadruga. Tek tad sam shvatio šta se dogodilo’, priča nam Marko Žaper.

Vrbanjske žene rade u Seljačkoj radnoj zadrugi, arhiv: I. Ćosić

‘Opet smo mi nabavljali konje i zemlju. Još se sjećam kako nam je velečasni Nikola Horvat pozajmio nešto novaca da odemo do Drenovaca kako bi otkupili svoga vranca kojeg su nam oteli. Radio se autoput Zagreb–Beograd i opet su nam oteli naše konje, nismo se više smili ni protivit’. Priča Marko, dodajući kako se 60-ih godina prošlog stoljeća počelo nabavljati više tehnike, a i mehanizacija je dolazila. Nakon onog siromaštva, malo blaga, konja, svinja i krava što se imalo kroz život i mi smo sakupljali pare kako bi se kupio traktor. Išli smo i u kiriju i čuvali svinje u šumi samo da bi došli do novaca. Prvi traktor smo kupili 1965. godine. Onda smo malo po malo nabavljali i ostale priključke. Stigli su nakon toga i kombajni prvi rashodovani u Vinkovcima, pa smo posli toga kupili jednog u Brčkom. Utom mi je i otac umro 1971. godine. I tako malo po malo, kako je tehnika išla naprid i mi smo s njom’, kazuje Marko Žaper tek dio iz ove zanimljive životne priče Žapera koji imaju i svoj nadimak.

‘Mi uz ono Žaper imamo i nadimak naše loze, a zovu nas još Deškovići. Ja sam se oženio Katom Vidaković iz Soljana,nažalost prije nekog vrimena Bog je pozvao k sebi. Njeni su Šokci starosjedioci i u tim poslijeratnim godinama su jako loše prošli. Oteli su im zemlju koja je vraćena tek sad kad je došla ova država. Imamo dva sina, starijega Željka i mlađega Petra. Radimo sada dosta zemlje i uredili smo zajedno naše gospodarstvo. Sve što zaradimo ponovo ulažemo u mehanizaciju i zgrade. Treba radit’ i ulagat’, to ne pada s neba. Eto, ‘fala Bogu, došla nam je naša država, je teško, ali naša je Hrvatska, priča nam Marko, a za kraj nam ističe kako je puno toga prošao u životu, ali ostaje mu nešto zbog čega žali.

‘Vidiš sve sam ti rek’o, šta su mi moji pričali i što sam ja proživio, sad ću ti nešto reć’ što mi nećeš virovat’. Ja nikad nisam bio u kraju di je rođen moj otac. Puno puta sam se sprem’o – danas ću, sutra ću i godina za godinom i nisam otiš’o. Sada su u’vatile godine, i gotovo je, sad se ne može. Međutim, odu moji svake godine do Čačvine, Splita i Sinja. Odu oni na more, gledat’ našeg Hajduka, u Sinj na Alku, kod prijatelja, svrate i na Čačvinu. Kad nije iš’o otac, neka bar idu dica, kazuje na kraju svoje vrbanjske priče Marko Žaper o svojim Žaperima, što prvi dođoše s triljskog krša do vrbanjske ravnice.

Prva upisana Triljanka u župsku Maticu krštenih u Vrbanji je Kata Žaper,kćer Ivana i Jake rođ. Čota 1921. god., izvor: Župa Preslavnog Imena Marijina Vrbanja