Fra Jozo Župić: Anđeo i njegova pera

Knjige su darovi, hrana za duh, pamet, glavu i srce. Neke nas knjige oduševljavaju. Pamtimo ih cijeli život nakon što smo ih pročitali. Druge brzo zaboravimo. Pročitano znamo prepričavati drugima. Ili ih potaknuti da i oni dohvate te knjige u kojima će naći nešto za sebe. Kad mi se nešto svidi, rado to dijelim s drugima. Tako je i s ovom pričom. Pričom nepoznata pisca. Meni se svidjela. Budući da se bliži Božić, vjerujem da ju se može uvrstiti među one priče koje nam približavaju taj veliki događaj. Događaj kod kojega anđeli pjevaju, pastiri se raduju, kraljevi polaze na dalek put, a pod borom djeca traže svoje darove. Darove maloga Isusa, koji po njihovim roditeljima uvijek ima nešto lijepoga za malene.

Priča kao i sve priče počinje riječima: Nekada davno živio je anđeo s velikim i prekrasnim krilima. Krila su bila bijela poput labudovog perja, a sjajna poput sunca. Jednoga dana anđeo je započeo svoj let prema Zemlji. To je bio njegov prvi let. Jako se uzbudio.

Let nad Zemljom u njemu je izazvao divljenje zbog svega onoga što je vidio. Divio se prekrasnim Božjim stvorenjima. Najednom je zapazio čovjeka. Susretoše im se pogledi. Taj ga je pogled privlačio. Na Nebu je naučio, da vrlo malo ljudi može vidjeti anđele. Sletio je do čovjeka i upitao ga: “Možeš li me vidjeti!” “Da, vidim te, iako mi svijet izgleda uvijek isto.” Tada prstom dotakne svoje oči. Bio je slijep. Anđeo ga upita: “Kakav ti je osjećaj, ako je sve isto?” Čovjek odgovori: “Ponekad ne želim ništa više nego da  mogu vidjeti svijet svojim očima.” Anđeo mu tada dade jedno pero i reče: “Ovo pero će ti pomoći da vidiš.”

Nastavio je put i ugleda još jednu osobu. Učinilo mu se, da ga ta osoba može čuti. To je bila rijetkost, jer je na Nebu naučio, da vrlo malo ljudi može čuti anđele. Stao je pred tu osobu i upitao: “Čuješ li me?” “Da, čujem te, iako je za mene svijet stalno tih.” Žena pokaza na svoje uši. Bila je gluha. Anđeo upita ženu: “Kako se osjećaš ako je uvijek tiho?” “U meni se ponekad probudi želja da mogu čuti vlastitim ušima.”

Anđeo joj dade jedno pero i reče: “Ono će ti omogućiti da čuješ.”

Nastavio je svoj let. Opet je vidio jednu osobu i učini mu se da ta osoba osjeća njegovu prisutnost. Privučen tom rijetkošću, jer je na Nebu naučio da vrlo malo ljudi može osjetiti anđele, stade pred osobom i upita je: “Osjećaš li me?” “Da, osjećam te, iako ne dobivam toplinu od svijeta.” Spusti glavu, tužno pogleda prema svome tijelu i kolicima u kojima je sjedio paraliziran. Cijelo tijelo mu je bilo paralizirano. Anđeo ga upita: “Kako se osjećaš bez topline svijeta?” Čovjek odgovori: “Ponekad zaželim osjetiti sunčeve zrake na svojoj koži i želio bih plesati uokolo, dok me ne zabole noge.” Anđeo mu dade jedno svoje pero i reče: “Ovo će ti pero omogućiti da osjećaš i plešeš.”

Anđeo je nastavio let. Letio je po cijelome svijetu. Susreo je mnoge ljude. Svima njima dao bi po jedno pero. Mnogi su bili bolesni. Jednoga dana susreo je djevojčicu. Bila je slijepa. Sjedila je uz cestu. Htio joj je dati pero. Tada otkri, da mu je ostalo samo jedno pero. Nema više krila. Sažali mu se ta djevojčica i dade joj svoje zadnje  pero. Rastužen, postavi sebi pitanje: “Kako ću stići u Raj? Kako još mogu biti blizu Boga? Ali, kad se djevojčici otvoriše oči i ugleda boje svijeta, oči joj zasjaše jače nego što su ikada bila anđeoska krila. Smijeh joj zahvati cijelo tijelo. Zračila je radošću. Uživala je u svakoj boji, u svakom predmetu. Igrala se po zelenim livadama. Pogledala svaki cvijet. Uživala u svemu što se može vidjeti. Najednom stade pred anđela i tiho i zamišljeno reče: “Zašto si mi dao svoje posljednje pero, i sad se  ne možeš vratiti u raj?”

Anđeo se nasmiješi. Postade mu jasno kad vidje radost djevojčice, pa reče: “Tvoje blistavo lice približilo me Bogu više nego sve godine u Raju.”

Shvatio je da anđeo ne mora imati krila i živjeti u Raju, da bi bio anđeo.

Dok ljudi rijetko mogu vidjeti, čuti ili osjetiti anđele, daleko je važnije da mogu biti anđeli za one kojima čine dobro. Nije li upravo to ono što čini anđele? Ruku pod ruku s djevojčicom, hodao je ulicom ne više izgledom anđela, nego izgledom čovječjega bića. Čovječje biće sa srcem anđela.