Fra Jozo Župić: Antin dječak začuđena pogleda

Ruduša. Ciglana. Glina. Natovareni karovi i kamioni ciglom i matunima. Tisuće pokrivenih kuća. Udarnički se radilo u iskopavanju gline. Glina je prehranila mnoge obitelji. Rano se ustajalo. Prije otkucaja sata na Kamičku ili sirene iz Dalmatinke. Svi putovi vodili su u kavu u kojoj se iskopavalo blago, zvano glina.

Glina je privlačila i djecu. Posebice djecu iz Župića, jer su Župići velikim dijelom radili baš u ciglani. Jedan od tih dječaka bio je i Ante Župić, budući kipar.

Prof. Franjo Dušević koji je radio u Gimnaziji Dinka Šimunovića u Sinju, pišući o Anti Župiću, postavlja pitanje:

‘Gdje su zapravo korijeni Antina kiparskog nadahnuća? U prvom redu, bez dvojbe, u njemu samome, s njime se ono rodilo.

Blizina ciglane (s druge, lijeve, strane Gorućice) i obilje gline bili su dodatni poticaj da pokuša i pokušava dokazati svoju vještinu kiparskog oblikovanja.

Dokazivao ju je već kao dijete (a i kasnije) radeći maske u vrijeme maškara. Kako u tome, tako posebno u izradi i postavljanju Betlehema u Župićima, nitko mu nije bio ravan, unaprijed se znalo da će njegov biti najljepši, da će mu se svi mještani diviti.
Eto, i zbog toga je on bio neko posebno, drago dijete – ponos roditeljima.
Od gline se nije odvajao. Njome je stalno mirisala njegova soba dok je još živio s roditeljima u Župićima.’

Od gline je napravio i dječaka za kojega Joško Belamarić reče:

‘Bista dječaka začuđena pogleda i usta biva modelirana gotovo impresionistički u dahu, a opet sigurno kao za broncu koja bi je mogla trajno posvetiti.’

S Antom su sigurno išla i druga djeca po glinu. Ali, samo je on postao umjetnik.

Što je umjetnost?  Umjetnost je izraz ljudske kreativnosti i mašte. Ljudi izražavaju svoje misli i osjećaje kroz umjetnost. To se može učiniti na različite načine: plesači se izražavaju pokretom, pjesnici i pisci izražavaju se riječima, glazbenici se izražavaju zvukovima… likari, kipari, video umjetnici, internetski umjetnici, grafički umjetnici i fotografi se izražavaju vizualnim jezikom. Stvaraju slike, skulpture, fotografije, videa, grafike… Zajedno se zovu vizualni umjetnici.

Za kraj ovoga priloga svakako moramo spomenuti Stipu Sikiricu koji je Sinju podario spomenik Anti Župiću. On reče:

‘Ante je uistinu bio likovni umjetnik nevjerojatnog potencijala. Ima nešto genetski u toj obitelji kada je u pitanju umjetnost. Braća su mu bili vrsni glazbenici. Ja sam ga zatekao u Zagrebu, kao studenta na Likovnoj akademiji. Nagovarao sam ga da nastavimo usavršavanje u majstorskoj radionici Vanje Radauša.

Odgovorio mi je pitanjem: A od čega ćemo živjeti?’

Bilo je to u vrijeme kada je Ante radio diplomski rad, skulpturu Ane za koju nikada nisam uspio saznati gdje je završila. Ali znam da se Ante zbog ljubavi prema Ani – naočitoj i obrazovanoj Sinjanki rođenoj Šimundža, profesorici matematike, koja je generacijama sinjskih gimnazijalaca usadila ljubav prema tome “alatu” bez koga su prirodne znanosti nezamislive – s kojom je uplovio u bračnu luku, te svom rodnom Sinju koji je neizmjerno volio, odrekao obećavajuće karijere likovnog velikana i vratio se živjeti tamo gdje su mu bili korijeni, prenoseći stečena znanja i ljubav prema umjetnosti na sinjske gimnazijalce.

Paralelno s poslom profesora stvarao je skulpture, mozaike, slike… Nažalost, vrlo kratko.’