Fra Jozo Župić: Braća Kuletin u Petrinji

Nalazio sam se 1963. godine u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju i dobro se sjećam s kojim je oduševljenjem fra Silvestar Aračić govorio o umjetnici Mili Wood. On je bio župnik u Sinju i vrlo obljubljen kod Sinjana. Njegovom zaslugom pošao sam u spomenutu gimnaziju i nastavio put do svećeništva u franjevačkom Redu.

Akademska kiparica Mila Wood izradila je Križni put koji je 1963. godine bio postavljen u prezbiteriju oko glavnog oltara. Ista je umjetnica 1964. godine izradila za Svetište sedam gipsanih medaljona koji prikazuju sedam radosti Bl. Djevice Marije. Njih danas možemo vidjeti u hodniku koji povezuje samostan i crkvu.

Inače, Mila Wood je prva školovana hrvatska kiparica koja je rođena 18. studenoga 1888. godine u Budimpešti pod imenom Ljudmila Wodsedalek. Mnogima je nepoznato da je Mila Wood autorica dva poznata kiparska djela: prvog spomenika Stjepanu Radiću postavljenom 1936. godine u Petrinji. U tom gradu je bila nastavnica. Ona je također autorica posmrtne maske kardinala Alojzija Stepinca. Umrla je 1968. godine.

Budući da sam ovih dana od obitelji Kuletin iz Beograda dobio prekrasne fotografije vezane za Josipa Kuletina i njegovog brata Ivana, ovoga puta izabirem za ovaj tekst fotografiju iz Petrinje.

Spomenuti kip Stjepana Radića u Petrinji imao je svoju sudbinu kako stoji u naslovu stručnoga članka Darije Alujević, a naslov glasi: ´Sudbina petrinjskog spomenika Stjepanu Radiću kiparice Mile Wod od 1929. do 1999´. U sažetku svoga znanstvenog rada Darija Alujević piše:
“Nakon tragične smrti Stjepana Radića, od posljedica ranjavanja u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928., diljem Hrvtaske javljaju se inicijative za podizanje spomenika omiljenom narodnom vođi, tada najpopularnije stranke – Hrvatske seljačke stranke. Takva inicijativa ponajprije je zaživjela u Petrinji, kraju u kojem je je hrvatski seljački pokret započeo i gdje je 1905. u nedalekoj Hrastovici i osnovana Pučka stranka, kasnije HSS. Odmah je oformljen Odbor za podizanje spomenika, a zadatak je povjeren kiparici Mili Wod, u to vrijeme nastavnici u Petrinji. Realistično izvedena portretna figura dovršena je za osam mjeseci te je 1929., na godišnjicu Radićeve smrti, spomenik izložen u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. U Zagrebu kao i u Petrinji prihvaćen je s oduševljenjem. Taj će prvi spomenik Stjepanu Radiću ujedno postati i prvi spomenik na našim prostorima, rad jedne kiparice. Kompleksna politička zbivanja i zabrana djelovanja stranke udaljit će spomenik od javnosti sljedećih šest godina. Ne stigavši u Petrinju, pohranjen je u Hrvatskom seljačkom domu, nekadašnjoj palači Vranyczany, današnjoj Modernoj galeriji u Zagrebu. Potom je u srpnju 1935. spomenik postavljen u dvorištu Hrvatskog seljačkog doma, što će izazvati protest političkih struktura HSS-a u Petrinji budući da je nastao njihovom inicijativom i sredstvima građana Petrinje. Konačno je sedam godina nakon nastanka, u prosincu 1936., uz veliku svečanost i slavlje, stigao na davno predviđeno mjesto u Petrinji – Trg S. Radića. Na tom će mjestu biti do 1963. kada ponovno postaje politički “nepoćudan” te je sklonjen na manje istaknuto mjesto u glavni gradski park. Tijekom Domovinskog rata i okupacije Petrinje kao važan nacionalni simbol postat će objektom vandalskog iživljavanja okupatora. Spomenik je miniran i oštećen te mu se gubi svaki trag sve do 1998. kada je pronađen zakopan u jednom voćnjaku u blizini Petrinje. Pretrpio je teška oštećenja, no restauriran je i 1999. vraćen na izvorno mjesto.”

Ona spominje prosinac 1936. Također sam našao podatak da je taj spomenik postavljen već 25. listopada 1936. Dakle, govori se o postavljanju, a otkrivanje je bilo u prosincu 1936.
Pronašao sam  podatak da je spomenik miniran u ljeto 1991., a poslije vojno redarstvene  Oluje pronađen je oštećen i zakopan u Srpskome Ćuntiću, selu na Banovini. Počasni predsjednik HSS-a Stjepan Radić bio je kao unuk bivšega hrvatskog vođe nazočan svečanom otkrivanju 1936., a na istom se mjestu nedavno sjetio tog događaja i tom prigodom je rekao:
“Spomenik mome djedu tada je bio prvi takav u Hrvatskoj. Čuvajte ga Petrinjci i njegujte uspomenu jer je Stjepan Radić proveo četiri mjeseca u zatvoru u Petrinji, a u nedalekoj Hrastovici osnovao HSS”.

Malo prije smo čitali iz pera Darije Alujević, da je spomenik neko vrijeme bio maknut u glavni gradski park. Pročitao sam u vodiču Turističke zajednice Petrinje o Gradskom parku da je park obogaćen ukrasnim biljem i rijetkim drvećem, među kojima valja posebno spomenuti velelisne lipe, popularno nazvane “ilirike”, zasađene u vrijeme Napoleonove Ilirije (1809.-1813). Ugođaj gradskog  parka obogaćen je čarobnom fontanom usred cvjetnih lijeha, paviljonom za glazbene nastupe, krivudavim stazama i udobnim klupama. Park je proglašen spomenikom vrtne arhitekture 1969., a 2003. godine dobio je nagradu Hrvatske turističke zajednice Zeleni cvijet s brončanim znakom za najljepše parkove u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

U tom parku nađoše se i dva brata Kuletina. Ivan i Josip. Josip u sredini, a brat mu Ivan slijeve strane.  Na slici upisaše  i datum: 1. prosinca 1936. godine. Svojim su očima gledali umjetničko djelo kiparice Mile Wood,  spomenik Stjepana Radića, a tada ni slutili nisu da će ista kiparica obogatiti njihov Sinj i svetište Čudotvorne Gospe Sinjske. Možda će jednoga dana baš u sinjskom parku biti bista Josipa Kuletina?! Već je tamo i glazbena dvorana Gradske glazbe Sinj.