Fra Jozo Župić: Glazbarima Sinja u čast!

Ovih dana u središtu razmišljanja i pisanja svakako je govor o Gradskoj glazbi Sinj. I neka je. Nije mala stvar slaviti 160 godina postojanja i djelovanja. Generacije su prošle kroz tu glazbu. Od najmlađih do najstarijih. U različitim glazbarskim odijelima, sa starim i obnovljenim instrumentima. Mijenjali su se dirigenti, i svaki je od njih želio sve najbolje kako bi Gradska glazba Sinj bila u samom vrhu na natjecanjima kojih je bilo puno po Hrvatskoj.

Ali, nisu u pitanju samo natjecanja. Trebalo je najprije zadovoljiti domaću publiku. Na koncertima, na gradskim ulicama, na Alkarskom trkalištu, na raznim svečanostima. I uspijevalo je to glazbarima, jer su voljeli ne samo svoje instrumente i note, nego su voljeli svoj Grad, svoje ljude od kojih su dobivali zahvalnost u znaku pljeska.

A njega je bilo i na budnicama, i na koncertima, u raznim prigodama, jer, glazba je neodvojiva od ljudskoga života. Njome čovjek izražava svoje najdublje osjećaje i raspoloženja, od najtužnijih do najradosnijih. Ona nije samo rezultat određenih emocija, nego može utjecati na čovjeka, odnosno u njemu proizvoditi određene emocije. Ona se, dakle, usmjerava na naše osjećaje te utječe na naše tjelesne i psihosomatske procese.

Glazba ne aktivira samo slušni sustav, isto tako, ona pokreće puno regija u mozgu uključujući one za kretanje, jezik, pozornost, pamćenje i emocije. “Ne postoji takav stimulans koji simultano utječe na tako široka područja mozga, kao što je glazba”, kaže Brian Harris, glazbeni terapeut s Harvarda. “Ova globalna aktivacija događa se dok slušamo glazbu, sviramo instrument ili pjevamo, posve neformalno pod tušem ili u automobilu.”

Bilo bi zanimljivo za vrijeme sviranja Gradske glazbe Sinj upitati slušatelje što im znači slušanje glazbe, što im se u tim trenucima sviđa, kako doživljavaju glazbare, što u srcima nose u svoje domove.

Na ovogodišnjoj sinjskoj Alci bio sam prisutan na dnu Pijace. Svi smo čekali alkare, njihove momke, ali i glazbare, jer bez njih je nekako sve mrtvo. U redu, topot konja, alkarske nošnje, koplja u njihovim rukama, sve je to lijepo.

Ali kad zasvira glazba, i konji su življi, i njihovi alkari i momci, ali i gledateljstvo. Škljocaju aparati, svatko želi ne samo imati sliku nego i zvuk koračnice koju slušaju i koja će odjekivati u njihovim domovima.

Nikada dovoljno ne mogu zahvaliti našim glazbarima koji su svojim sviranjem “uskrisili” i našega Josipa Kuletina svirajući njegove koračnice Sinjski alkari i Kroz Splitske kale na predstavljanju njegova životopisa, njegovih skladbi i njegova zbornika što ga prirediše stručne osobe u znak zahvalnosti što je Josip Kuletin učinio ne samo za Grad Sinj, nego i šire, za svoju Hrvatsku.

I na kraju, posebno mi je drago da je posthumno nagrađen glazbar Mate Pavić koji je svim srcem bio zagrijan za Kuletinove koračnice.