Fra Jozo Župić: Hoće li preživjeti?

Moj godišnji odmor proveo sam u Sinju. U franjevačkom samostanu. To je moja kuća od 1962. godine. Za taj samostan vežu me lijepe uspomene počevši od dana  moga djetinjstva kada sam kao ministrant posluživao svećenike na oltarima crkve Čudotvorne Gospe Sinjske.

Nakon odsluženih posluživanja, mi smo ministranti odlazili u malo blagovalište gdje su nam časne sestre franjevke donosile doručak. To je za nas djecu bio događaj. I tako smo iz godine u godinu svim srcem prirasli uz taj samostan i fratre koji su nas od vremena do vremena pitali, želimo li biti jednoga dana svećenici.

I neki od nas ne samo da su obećali, nego su to i ostvarili. Među njima sam i ja,  i zahvalan sam Bogu za 50 godina svećeništva koje sam slavio s još šestoricom svojih kolega 2. srpnja 2023. u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske.

Kroz mjesec dana koje sam proveo u Sinju bilo je puno događanja i o njima bih rado prenio svoje dojmove čitateljima FERATE.

Po dolasku u München u kojemu me je dočekala velika kiša, odlučih se započeti  s novim, mladim marunom, koji je zasađen na istome mjestu na kojemu je dugi niz godina živio i rasprostirao svoje grane i široke listove, stari, sada već pokojni marun.

Čuo sam od jednoga čovjeka da je trebalo barem neki komad staroga maruna sačuvati i pohraniti ga u muzej, jer ima svoju dugu povijest. Mislim da njegov prijedlog nije loš.

Novi marun zasađen je 29. lipnja 2023. Prevalio je put od Italije do Sinja. Nije ni slutio gdje će mu biti novo utočište, nova domovina, novi zavičaj.

Uz njegovo presađivanje na fratarskom oboru čuo sam i različita razmišljanja, ne samo od fratara nego i od civila. Spomenut ću neka: Je li došao u pravo vrijeme? Možda bi bilo bolje da je na njegovom mjestu zasađena kostela ili lipa! Možda cedar?! Trebalo je iskopati dublju i širu rupu.

Marunu su dodijelili i plastičnu vreću iz koje prima kap po kap vode.

Osim toga,  vrijedni župnik fra Antonio dodatno mu dolijeva vodu kako se ne bi osušio i stradao u svojoj mladenačkoj dobi. Uostalom, svakoga dana nekome zvoni zvono sa zvonika Gospine crkve, navješćujući prelazak s ovoga svijeta  na drugi.

Pred nekoliko danas netko je, očito neki berekin, objesio na marunovu granu i dvije banane. Čuo sam kako jedna od tri djevojke poviče: ‘Gledajte, na marunu su banane’.

U prolazu sam znao pitati vjernike što misle hoće li marun preživjeti. Svi mi rekoše da će Gospa učiniti da preživi. Najveći optimist je već spomenuti fra Antonio.

Postavilo se i pitanje: kako marunu dati ime? Budući da je presađen na blagdan sv. Petra i Pavla, pao je prijedlog da mu se dade ime: Paulino.

Želim novom marunu zdravi korijen, rast u visinu i da jednoga dana raširi svoje grane i svojim lišćem poput staroga maruna pod svoju sjenu kao pod svoje krilo udijeli hladovinu umornim putnicima, hodočasnicima i svima koji će pod njim obnavljati uspomene ne samo na fratre, nego i na Čudotvornu Gospu Sinjsku, majku Sinja i Cetinske krajine!