Fra Jozo Župić: ‘Imamo Sinjsku misu!’

Tekst i foto: fra Jozo Župić

Zanimljivi su putovi Božji. Bog nas na svojim putovima uvijek iznenađuje. On na tim putovima ima svoje planove i na nama je da ih otkrijemo.

Na tim putovima susrećemo se i s osobama koje Bog stavlja na naš životni put. Nedavno sam se sjetio jedne osobe koju sam pohodio u jednoj velikoj klinici grada Münchena. Bilo je to 21. svibnja 2021. godine. Javljeno mi je da se ta osoba nalazi u teškom stanju. Život joj je ugrožen i pitanje je hoće li preživjeti.

Odmah sam se uputio do nje. Bio je to glazbenik Alan Kljaić (na naslovnoj fotografiji, op. Ferata). Sam je kazao u razgovoru s novinarom Novog lista 7. studenoga 2021.:

‘Bilo je situacija u kojima sam mislio kako više nemam nikakvog izlaza – kako je sa mnom gotovo. Posljednji je put to bilo kada sam nepokretan ležao u bolnici. Onda sam shvatio kako uvijek može biti gore, ali može biti i bolje. To je možda banalna filozofija, nekome se čini ispraznom, ali mene je to mnogo puta spasilo. Iako sam često puta bio u tami, uvijek se u životu pojavi svjetlo i to je ono što me čini nasmijanim i optimističnim. Kako i ne bi?’

Alanu sam poslao poruku u Zagreb nakon pročitanog članka u Novom listu, i on mi se odmah javio. Razlog moga javljanja je da mu iskažem svoju radost zbog života koji mu je Bog podario da nastavi studij, da je koncem listopada te godine diplomirao kompoziciju s instrumentacijom na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Berislava Šipuša. U hrvatskim je medijima poznat kao osoba koja je prošla put od beskućnika do akademskog skladatelja.

Ujedno sam ga zamolio, poslavši mu snimke Kuletinovih koračnica, da ih posluša i kao priznati glazbenik dade neko svoje mišljenje.

On mi je odgovorio:

‘Dragi pater, biti će mi iznimno zadovoljstvo napisati stručno mišljenje moje malenkosti u kojem god trenutku Vam je potrebno. Htio bih Vas također potaknuti na ideju koja dugo kuha u kreativnom kutku moga srca koji mi je podario Gospodin. Zašto se ne bismo raspitali postoji li mogućnost da uglazbim misu koja bi se zvala ”Sinjska misa” za sole, mješoviti zbor i puhački orkestar. Ona bi bila odjevena ruhom suvremenog zvuka ali i folklornog korijena tj. melosa pučkih pobožnosti. Mišljenja sam da je toliko malo potrebno učiniti da stvorimo takvu jednu misu koja bi obogatila liturgiju jer bih upravo i za upotrebu u liturgiji istu skladao. Kako Vam se čini ideja i mogućnost za njezinu realizaciju? Dragi pater, molit ću na tu nakanu da svane i ta nedjelja kada ću uživo čuti taj melos koji će se poput tamjana širiti bazilikom.’

Njegovu ideju prenio sam sinjskom gvardijanu fra Marinku Vukmanu i župniku fra Antoniu Mravku, koji su mi dali zeleno svjetlo.

Tu sam radosnu vijest prenio Alanu, koji se opet pojavio u Münchenu posjetivši svoju sestru koja živi u Münchenu. Obnovili smo uspomene na naš prvi susret koji se dogodio u klinici, a sada izvan nje. Gospodin ga je nadahnuo i nije imao mira dok nije komponirao misu u čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Uz misu je priložio i zvučnu simulaciju:

Nadamo se da će ta misa svečano odjekivati u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske na slavu Bogu koji je ostavio Alana na životu da ga svojim kompozicijama može slaviti.