Fra Jozo Župić: Jeka s Radošića

Jeka s Radošića

Uvijek smo razlikovali dvoje Župiće. Župići u Gorućici, i Župići na Radošiću. Mi uz potok Gorućicu, a oni ispod Visoke. Gori na Radošiću naši su vinogradi, šuma, njive. S gornjim Župićima susretali smo se u vinogradima, a i onda kad bi oni silazili u Sinj, prolazeći kroz naše Župiće, bilo da su išli kupovati u grad,  odlazili na posao u  Dalmatinku, pohađali više razrede u Sinju,  vjenčavali se u crkvi Gospe Sinjske, ili pratili svoje pokojnike na groblje sv. Frane.

Sjećam se njihovih kola natovarenih sijenom, volova vilaša, zadihanih vukući teške terete iz Sinjskog polja,  put Radošića. U nas Župića bi zastali, malo se odmorili, ljudi bi popili  čašicu, nazdravili jedni drugima. Šalili se.  Danas toga više nema. Nema više makadam puta. Asfalt je spojio grad i selo. Auti jure kao ludi. Strah i trepet za sve na cesti kroz Župiće. S Radošićem me vežu mnoge uspomene. Još u djetinjstvu odlazilo je cijelo selo na Radošić, za vrijeme kukurikavca. Stari su govorili, da treba poći na Radošić, dobro se iskašljati i kukurikavac će prestati. Tako je i bilo.

Subotom uoči Cvjetnice odlazili smo u Krčeljke, Prvo proljetno cvijeće bile su ljubičice, jaglaci i visibabe.  Brali smo ljubičicu, stavljali je u posudu s vodom do jutra. Na Cvjetnicu ujutro svi su se ukućani umivali tom vodom. Na Uskrs ili Mali Uskrs  pošli bismo u  šumu, jeli posvećanice i jaja.  To je bio naš marendin u Krčeljicim, na ledini. U vinogradu smo čokali grožđe i jedva čekali njegovu berbu, te s magaradi odlazili po grožđe. Danas je u mnogim vinogradima povađena loza, drugi su zapušteni. Stari vinogradari su pomrli. Njihova djeca otišla u gradove. Nema tko obrađivati vinograde. Šteta, a prije se čula pjesma za vrijeme radova u vinogradu, a i onda kad su se kopači vraćali s Radošića, priko Barovišća kućama. Prolazili smo ispred Radošićke škole blizu Vučka u kojoj su odzvanjali dječji glasovi. Mogli smo čuti recitiranje pjesme, rješavanje na glas matematičkog zadatka, ili povišeni glas učiteljice. 

Na Radošiću je naša magarad plandovala. Mi smo imali “ludo”magare. Uvijek je odlazilo u štetu. Ili je u tuđoj dietelini, ili u kukuruzin, ili u pšenici,  ili u vinogradu. Onda bi mu seljaci zavezali ramine i šalke za rep. I, evo ti ga niz put u svom grabu. Znali smo odmah šta se dogodilo. Nije bilo druge, nego ga prodati. Tko će se uvijek sramotiti i pravdati pred ljudima.
Prolazeći putom uz Dragu, a to je potok koji je  sebi probio put od Krćeljaka do Gorućice, znali smo naglas vikati kako bismo s druge strane brda čuli jeku svoga glasa. Na toj drugoj strani često smo znali ugledati pastire ili pastirice s ovcama.

Kao dječak propješačio sam cijeli Radošić, od Gugića, Križanaca, Radovića, pa sve do Macana prateći u blagoslovu kućâ fra Silvestra. U ušima mi odzvanja njegov zvonki glas i pozdrav: “Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj… S istoka dođoše mudraci u Betlehem da se poklone Gospodinu, otvoriše blago svoje i priniješe dragocjene darove: zlato velikomu Kralju, tamjan pravomu Bogu, miru njegovu ukopu.Aleluja”. U Macana je i naša Čagljuša, šuma u kojoj smo brali mahovinu za božićne jaslice u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske.

Čitajući roman Jagode Šimac “Na međama najdaljnijim”, na str. 29. nađoh i zapis o Radošiću:

“Radošić je selo koje leži jugozapadno od sinjske utvrde Grad na putu prema Splitu. Natkriveno zelenim skutom planine Visoke, smjestilo se na visoravni, zaštićeno od nepoželjna i nezvana gosta….Selo je vrlo rijetko naseljeno, a kuće prilično udaljene jedna od druge. U suhoj, škrtoj zemlji jedva uspijevaju zob i raž. Radošani većinom drže stoku, jer je ispaše u izobilju. Svaka kuća drži krave, ovce, koze, i za rad u polju neophodne magarce. Samo imućniji drže konje. Najveći problem je voda. Nekoliko dragocjenih izvora ispod planine Visoke služi mještanima u kišnim razdobljima, a preko ljeta, kad oni presuše, oslanjaju se na iskopane i kamenom ozidane bunare u koje hvataju kišnicu”.

I tako, dok se u sjećanjima vraćam na Radošić, ne mogu a da ne spomenem jedan zapis s Radošića što ga je zapisala Marina Gugić 2008. godine, po kazivanju Ivana Gugića (rođ. 1933. u selu Radošić:

“Kad se saznalo da prema Sinju dolaze Turci, fra Pava Vučković zovnio Livnjane i Duvnjane da se bore s naman. Jednu vojsku stavili na Han tako kad vide da Turci iđu priko Cetine da pucaju mačkule pa će Sinjani znat šta je i kako je. A bilo i´je svakakvi. Kida je jedan iz Sinja uteka tamo na otoke i u Italiju i pitaj Boga di nije.
A onda opet, neki su se ostali borit jer su fra Pava Vučković i don Ivan Filipović Grčić hrabrili i govorili da će Bog pomoć. Ostalo ti od nemilog svita u tvrđavi sedansto junaka, a Turaka dolazi sto hiljada. Neko kaže da i´je bilo više, neko da i´je bilo manje, šezdeset hiljada, a ko će to znat.

A sedan fratara šta je bilo, zatvorili se u crkvicu gori na Gradu i jedan ti izvadi iz nike skrinje Gospinu sliku šta su je donili iz Rame i obisi je na oltar svete Barbare. I molili se oni, moj sinko, a di ne će kod noliko dušmana. To je bilo na sedmi jula i poslin toga sedan dana Turci bili oko tvrđave.

Kad došlo jutro na Gospin žežen, zora bila, a Turci nasrnili na jadnu tvrđavicu, prvo pješaci, onda konjanici a za njiman i pričuva što su je imali. Primakli se tako blizu da su svoje barjake zadili blizon zidina. A svaki put kad se primaknu, Sinjani se na nji´obruše svin što imadu.

Najednaput, iz čista mira, stali Turci bižat glavon bez obzira, utekoše drito priko Cetine. Ostadoše mrtvi´ deset hiljada a ostali utekli. Oko Sinja sve srušeno i spaljeno, nova crkva podno Kamička izgorila do temelja.

A zašto su utekli. Vidili po bedemin oda žena cila u bilu. Navalila na nji´ srdobolju. Kad sve svršilo, časnici štano su branili Sinj skupiše osandeset cekina i dadoše Gospi napraviti krunu da joj se slika okruni, a virnici Sinjani i Cetinjani dali svoga zlatnog nakita i šta su imali da se okiti Gospina slika.

A kad su Sinjani tek donili iz Rame Gospu, oni bi je odnili u tvrđavu u crkvicu, a ona stalno bižala doli ispod Kamička u niku kupinicu. Oni je onda vrate, a ona ti opet u kupinicu. I tako stalno ona bižala. A fratri onda nisu imali šta drugo već sagrade crkvu tuten di je bila ta kupinica. I tako je nastala naša crkva”.

(Marko Dragić, Oslobođenje Sinja, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Akademska godina 2007/08. str. 399.-400.)

Fra Jozo Župić