miro bulj
sdp

Fra Jozo Župić: Kula i Petar Berislavić

Autor/ica
Objavljeno: 7 listopada, 2014
kula_fr

Kula i Petar Berislavić

Odlazeći na vjeronauk u crkvu Gospe Sinjske čuo sam za izraz Babilonska kula. A, odlazak i povratak kući bio je ispred Kule u kojoj su živjeli vojnici. Tada nisam kao dječak postavljao sebi pitanja koja je razlika između Babilonske kule i naše Kule. Danas znam, da i jedna i druga kula imaju svoju povijesnu pozadinu.

Ivan Dugandžić, bibličar,  napisa: “Prema Bibliji, kula nije sagrađena u čast bogovima kao mjesto njihova okupljanja i kao ljestve za njihovu komunikaciju s ljudima, već je prikazana kao pokušaj čovjeka da dosegne nebo, što je završilo suprotnim učinkom. Graditelji niti su uspjeli dosegnuti nebo, ni Babilon učiniti središtem svijeta, već su se raspršili na sve strane”. A, naša Kula sigurno je dobila ime po onome što su kule: ponajprije obrambeni, fortifikacijski objekti.

Za Kulu me vežu lijepe i neugodne uspomene. Spuštajući se putom iz Župića prema Kuli dolazimo do raskrsnice triju putova: desno je bio Bili put, nazvan po muljici i njenoj bijeloj prašini koje više nema, jer je put asvaltiran. Taj je put išao pokraj Riđilove kuće prema Pazaru. Danas je ta kuća napuštena, sva izrešetana od metaka iz Domovinskog rata.  Zeleni put vodio je prema Luketićima, a nazvan je po obrasloj kupini s lijeve i desne strane puta. Treći put,  to je bio Naš put koji je vodio ispred Kule prema Gorućici. Desno je bila Kula, a lijevo vojnička Bašta. Uz Kulu potok.  U Bašti je bilo svega: kapule, luka, mrkava, blitve, stabala krušaka,  uz rudarski put velike pomidore. Bilo je i trave do kolina. Tu smo čuvali krave, magarad.

Sjećam se vojnika Slavka koji je tukao kundakom naše krave. Na žalost taj je vojnik s još dvojicom vojnika koje sam poznavao, pred sam završetak vojnoga roka poginuo u tenku kod Peruće. Ispratili su ih  na željezničkoj stanici. Ja sam pred kraj utakmice Junaka koja se igrala na Junakovu igralištu, gdje je danas Kaufland,  izišao i otišao na ispraćaj. Bilo je tužno. Svi smo plakali, a toga se može sjetiti i jedan oficir koji je poslije postao sinjski zet. Možda je i danas živ.
Provlačili smo se ispod žice u vojničke mrkve i pomidore. Bilo je dobrih vojnika koji su to vidjeli, a pravili su se da ne vide. Bilo je i onih koji su odmah prijetili da će pucati u nas. Jedan dobri vojnik Mirko puštao nas je na kruške. Taj je poslije postao svećenik zagrebačke nadbiskupije, s kojim sam se više puta susretao u Zagrebu.

Vojnici su na tom velikom prostoru vojničkoga dobra napravili i veliko igralište gdje smo često igrali lopte s djecom iz Vrcanova obora. Na tom igralištu igrali su i radnici Ciglane i Rudnika u pravim dresovima. Među radnicima Ciglane bilo je i mojih susjeda: Pujo, Šimun, Cicalo, Žukov, Peko Pavlović. Šimuna smo zvali Jašinom, jer je dobro branio na golu.

Nezaboravne su Ponoćke. Gazimo po snijegu prema crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, a s prozora Kule  dovikuju vojnici da zapjevamo koju božićnu pjesmu. Stali bismo i pjevali vojnicima, da i oni osjete dašak Božića. Ne mogu zaboraviti ni punih Mjeseca, baš kod Kule. Nama se djeci u to vrijeme Mjesec činio sasvim blizu. Bacali smo uvis kamenje, misleći da ga možemo pogoditi, jer bio je sasvim blizu.

A, onda je došlo vrijeme da su nam zabranili prolaziti tim putom, pa smo morali sve do danas ići Bilim putom. Nema više Bašte i u njoj svega “blaga nebeskog”. Nikle su mnoge zgrade. Posljednji pripadnik JNA napustio je Sinj 4. listopada 1991. godine. Kulu je preuzela Hrvatska vojska i Kula je dobila ime: vojarna Petra Berislavića. Tko je bio Petar Berislavić?

Petar Berislavić je na proljeće 1513. godine postao ban i bio je biskup vesprimski. Bio je Hrvat, rodom iz Trogira. Oduševljeno se borio za domovinu protiv Turaka. Papa Leo X. u mjesecu lipnju poslao mu je 50.000 dukata. Na brzinu je sastavio priličnu vojsku. U mjesecu kolovozu 1513. godine Turci su provalili u današnju “Banovinu” između Une i Kupe. Doživjeli su veliki poraz 16. kolovoza. Berislaviću su se pridružili knez Nikola Zrinski, Mihovil Frankopan Slunjski i Franjo Berislavić. U boju je palo preko 2000 Turaka. Papa je poslao banu blagoslovljen mač i šešir; imenovan je vranskim prirorom i županom dubičkim. Turci nisu mirovali. Papa Leo X. iskreno se brinuo za Hrvatsku. U jednom pismu piše Berislaviću: “Vidim i poimam tvoj težak položaj. Na tvoju utjehu poručujem ti, da na sve strane nastojim oko toga, da ti od kršćanskih vladara što prije dođe dovoljna pomoć za uspješnu obranu krajine tvoje. Dotle pako stoj hrabro kao dosada, pa ne pusti, da ti narod klone duhom”.

Hrabrost svoju pokaza Berislavić i 1518. godine, želeći opskrbiti Jajce hranom i zairom. Provalio je u Bosnu  sa 10 000 vojnika. Došlo je do bitke u kojoj su Turci hametice poraženi. Ipak, uza svu hrabrost koju je pokazivao, Berislavić je stradao 1520. godine. Naime, Turci su harali u Hrvatskoj od Une do mora. Berislavić se nalazio u Otočcu. Dojavljeno mu je da Turci robe i pale oko Drežnika. Odmah je pošao prema Bihaću, a onda 20. svibnja 1520. sa 300 vojnika krenu prema Drežniku. Putom je saznao da se 800 Turaka nalazi u “Vražjoj gori” kod Korenice. Udario je na ove Turke i natjerao ih u bijeg. U tom proganjanju Turaka upao je u zasjedu. Odrubljena mu je glava koja je kasnije s njegovim tijelom pokopana U Vesprimu. Ta je smrt rastužila papu Leona X. i kralja Ljudevita II., zatim poljskoga kralja Sigismunda, a najviše Hrvate.

Eto, u čast toga junaka nosila je ime i vojarna Kula u kojoj više nema vojnika. Što će biti s njom? O njoj se raspravlja, za nju se natječu, prave se projekti, pa ćemo vidjeti.

Fra Jozo Župić

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh