Fra Jozo Župić: Kuletin u Harkovu

Ovdje u Njemačkoj mogu gledati i hrvatsku i njemačku televiziju. I jedna i druga u svojim dnevnicima obvezno donose vijesti o borbama u Ukrajini. Pred našim očima vrti se film strave i užasa. Čovjek ne može ostati miran gledajući potresne i stravične prizore rušenja, ubijanja bez milosti. Milijuni izbjeglica u bijegu. Ljudi spašavaju goli život. To se posebice odnosi na majke i djecu. Vidimo ubijene kako ih bacaju u iskopane grobne rovove. Mora se brzo djelovati. Stanovi u plamenu. Zrakoplovi i teška artilerija gađaju Harkov, Kijev, Mariopolj i Černihiv.

Oni koji nisu mogli pobjeći iz tih gradova svako malo bježe u skloništa pod zemljom. Dirljivi su prizori majki s djecom i starcima. Sirene, hitna pomoć, vatrogasci, sve je u pokretu. Smrt je pred vratima stanovnika razrušenih gradova. Pakao na zemlji. Ukrajina prolazi kroz tešku kušnju borbe za slobodu. Odjekuje i papin glas da sve to što neprijatelj čini, barbarsko je djelo. Hoće li Putin poslušati ne samo papin glas, nego i glas vlastitoga naroda koji želi živjeti u miru s ukrajinskim narodom. Rusija i Ukrajina trebaju mir. Mir treba cijeli svijet. Na žalost povijest kao da se ponavlja.

Godina je 1941. strahote rata u Harkovu doživio je i Josip Kuletin koji je polovinom mjeseca srpnja 1941. krenuo s glazbom Varaždinske vojne posade prema Njemačkoj.

Kad sam 5. prosinca 2020. godine na FERATI objavio tekst pod naslovom ´Kuletinov put prema Staljingradu´, ni slutio nisam da ću ponovno pisati o tom putu, jer tada nisam spominjao Harkov, a evo što o tome piše novinar P.B (Beričević) u novinama ‘Nova Hrvatska’ br. 136 od 10. lipnja, 1943. u podnaslovu ´Hrvatsku pjesmu slušali su naši borci u Harkovu´.

‘Hrvatski su borci svojom hrabrošću zadivljavali njemačke prijatelje. Nijemci su u mnogo slučajeva izrazili svoje zadovoljstvo zbog nastupa naših odvažnih mladića, koji su izvršili mnoga i mnoga teška i po život opasna djela. Njihova odvažnost je bez daljnjega doprinijela da je Harkov pao. Na dan Svih Svetih bilo je veoma dirljivo u Harkovu. Svatko je mislio od naših mladića na svoje u domovini, neki na roditelje, neki na braću i sestre a želja svima je bila jedna: još jednom vidjeti domovinu. Toga dana bila je misa za hrvatske vojnike, koju je držao vlč. D. po rodu Hrvat, progovorivši im nakon mise u propovjedi rieči, koje su ih veoma ohrabrile. Za cielo vrijeme mise svirala je glasba crkvene pjesme, a nakon toga, pošto je misa bila završena, svirala je zabavne pjesme našim vojnicima, koji su se oko njih okupili, a kojima su se lica žarila od veselja, čuvši opet hrvatsku pjesmu. Glasba je bila na to premještena u jedno predgrađe Harkova, H.T. Z. Mislili su da će ostati na tom mjestu preko ciele zime. Satnik M. dobio je nalog za spremanje zimnice. Glasbenici su mu u tom pomagali, u čemu su se iztakli stožerni narednici: S; F; i R. Zu svoj redovni posao glasbenika, obavljali su još obskrbni posao, dok su drugi crtali nacrte grobova.

Kraj svih zimnica, koju je glasba uspjela djelatnošću svojih vriednih i marljivih glasbenika navući, spremivši se za zimu, morala je nastaviti put. Sve namirnice ostale su u podrumu onako, kako su ih naši glasbenici spremili. Nastavili su put prema Rostovu….’

Na tom putu prema Staljingradu mnogi su hrvatski mladići poginuli. Josip Kuletin se vratio s toga puta u Karlovac kao bolesnik. U tom Karlovcu, u 39. godini života završit će njegov križni put od OZNE.

Hrvatska kao slobodna država danas prima izbjeglice iz Ukrajine koja je i u vrijeme Kuletinovo bila meta Rusima. Povijest se nažalost ponavlja.