Fra Jozo Župić: Kuletinova dirigentska palica

Uvijek sam rado slušao Gradsku glazbu Sinj. Posebice sam promatrao dirigente glazbe kako svojim dirigiranjem pomažu da sve bude skladno, harmonično. Među njima se posebno sjećam Ivana Župića Ivelje, Marka Riviera, Josipa Župića – Maze i prof. Grge Grubišića.

Poslije sam čitao da je dirigent osoba koja ima ulogu voditi i ujediniti orkestar ili zbor, tumačeći kompozitorovu namjeru kroz tehničko vođenje (tempo, ritam, dinamika, ulazak pojedinih instrumenata) i i umjetničko vodstvo (izražaj, karakter, atmosfera) kako bi se postigla sinhronizirana i emotivno bogata izvedba, unatoč tome što sam ne svira instrument.

On je lider koji prenosi vision o djelu, koristeći pokrete ruku za signaliziranje tempa, jačine zvuka, artikulacije i ulaska pojedinih dijelova ansambla, čime sve glazbenike usmjerava ka jedinstvenoj interpretaciji.

Neki od dirigenata služili su se dirigentskom palicom. Dirigentska palica je laki, kratki štap (palica) kojim dirigent upravlja, to jest rukovodi, instrumentalnim ili vokalnim glazbenim izvođenjem.

Određenim predmetima od drveta i kosti se još u prvom mileniju prije nove ere davao ritam. To su preteče dirigentskih palica. Prve palice bile su priručni zgodni oblici koji su se našli pri neposrednom izvođenju muzike (violinska gudala). Prve palice u modernom smislu riječi vezuju se za 19. stoljeće između 1820. i 1840. godine. Bili su to dugi uski konusni drveni štapići s tri prstena na debljem dijelu koji su imali ulogu drške. Od 1833. godine, zahvaljujući Felixu Mendelssohnu, palica je u redovnoj upotrebi u Londonskoj filharmoniji.

Dirigentska palica je štap valjkastog konusnog oblika dužine od 38 do 71 cm, težine od četiri do deset grama debljim krajem usađena u dršku. Sam štap je od svjetlog drveta, filberglasa ili karbonskih vlakana, a drška, po kojoj se palice uglavnom i razlikuju, je ovalna, kuglasta ili cilindrična, načinjena od ebanovine, pluta ili gume.

Imamo sreću vidjeti sačuvanu dirigentsku palicu Josipa Kuletina. Ona je nađena u drvenoj kutiji među drugim sačuvanim stvarima Josipa Kuletina. Kad ju je nabavio i gdje ju je nabavio? Vjerojatno u Zagrebu nakon što je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ona ga je pratila na njegovim nastupima u Kninu, Štipu, Varažadinu, bespućima Ukrajine, Karlovcu.

Marko Štahan ju je snimio položivši je na knjigu Dinka Šimunovića s naslovom Gjerdan. Tu knjigu dobila je na dar Zdenka, kći Josipa Kuletina, kojoj njezina sestrična Suzana šalje za uspomenu iz Varaždina, 23. ožujka 1943. godine.

Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke. “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Tako u kući Josipa Kuletina u Karlovcu imamo sačuvanu zbirku “Gjerdan” i njegovu dirigentsku palicu.