Fra Jozo Župić: Marenda za oca u Ciglani

Marenda za oca u Ciglani

Velikan hrvatske arheologije don Frane Bulić nadahnuo me svojim lakonskim izrekama za ovaj čalank. Kazao je: “Svaki zapis je spomenik. Iz spomenika povijest. Iz povijesti svijest. Iz svijesti sloboda. Iz slobode sreća”.
Danas, kad se mislima vratim u djetinjstvo, onda ne mogu zaboraviti dobrotu majke i njezine brige za moga oca.

Ćaća mi je radio u Ciglani. Među fotografijama koje se čuvaju u mojoj rodnoj kući naišao sam na fotografiju na kojoj se nalazi i moja majka koja je također radila s drugim ženama u Ciglani. Kad se ona udala i rodila djecu, onda je trebalo biti uz djecu, pa je prestala raditi u Ciglani.  

Mene je slala da svakoga dana nosim marendu svome ocu. Do Ciglane sam pješačio dvama pravcima: ili preko vojničkog dobra pokraj Kule, pa uz Barice, put  Ciglane, ili preko rudarskog dobra, gdje smo mi djeca skupljali bakar i prodavali ga u Otpad, zatim  put Mlina na kojemu smo sijali pšenicu i kukuruz, pa preko drvenog mostića priko Gorućice sve do tvorničke prostorije u kojoj je radio moj ćaća. Izbližega sam upoznao očeve radne kolege, vozio se vagonom do Kave  gdje se kopala glina, slušao buku strojeva koji su prerađivali glinu, a otac je nalijevao kalupe za ciglu. U diplomi su mu napisali, da je bio ljevač gipsanih modela. Išao sam od radionice do radionice. Ulazio u sušionice gdje su se sušili cigla i matuni. Dolazio u prostor pečenja cigle i matuna u kojem su radili Frano Župić Stančina, Kostreš Pavić, Jerko Pavić Mučilo. Frano Župić napravio je i maketu peći s visokim dimnjakom.  Gledao sam kako karovi odvoze gotovu ciglu ili matune, a poslije su dolazili po njih i kamioni. Radnici Ciglane imali su svoju nogometnu ekipu i vatrogasce, među njima je bio i moj ćaća.

S mojim prijateljem Antom, sinom Matanovim kojemu je ćaća bio direktor Ciglane odlazio sam do Banića kuće. Tu sam upoznao Ivicu, sestre mu  Idu i Mariju. U njihovom vrtu igrali smo se lopte, uživali u prekrasnom krajoliku, punom voćaka i cvijeća, divili se japanskom boru, crvenoj akaciji i sekvoju, slušali pjev grdelina, ulazio sam u njihovu kuću, iznajmljeni “Krunin dom” u koji se obitelj Banić nastanila oko Tijelova 1929. godine, i slušao zvuk klavira.  Sve te drage uspomene obnovim gotovo svake godine kad se sretnem s Idom u fratarskom oboru u Sinju.  Sjećam se i njezina oca Franka, čiji je otac Ivan, a Idin djed osnovao Parnu ciglanu, (Ciglanu Banić) koja će 1946. godine nacionalizacijom prijeći u narodne ruke. A, na žalost, danas je ugašena. Kad god  se sjetim Ciglane, u glavi mi proradi stih  iz Cesarićeve pjesme  “Balada iz predgrađa”:

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Za okoliš Ciglane vežu me uspomene i na čuvanje krave. Poviše Ciglane bile su njive zvane “Kambeluše”. Jednog poslijepodneva, dok su krave pasle, dogodilo se da je Glavin konj zagazio u blato. Bilo je to živo blato i konj je počeo propadati. Zvali smo upomoć radnike Ciglane. Dotrčali radnici noseći grede i daske. Konj je već bio gotovo do grla u blatu. Velikim naporom radnika Ciglane spašen je konj, a nama je bila opomena da ne ulazimo u to blato, jer nas više ne bi bilo na ovome svijetu.

A, to se moglo dogoditi i jednome radniku koji se junačio, da može iz dva duška popiti litru rakije. Okladio se s radnicima da će to učiniti. Ako, popije može poći kući, a oni će odraditi za njega. Bilo je zimsko vrijeme. Popio je rakiju i pošao kući. Na po puta pao je i ostao ležeći. Njegovi su bili jako zabrinuti kako ga još nema s posla. Pronaši su ga u zadnji čas i život mu je spašen, a mogao je biti i glina u kojoj je radio s drugima, pripremajući materijal za matune i ciglu.

Fra Jozo Župić