Fra Jozo Župić: Na tragu braće Kuletin

Tri brata, tri života, tri uspomene. Josip Kuletin, Ivan Kuletin, Kažimir Kuletin. Tri brata. Tri Sinjanina. Ista ih majka rodila. Životne ih prilike ili neprilike razdvojile.

O Josipu smo već puno toga pisali. Ne samo tekstove objavljivali na Ferati, nego mu i knjigu tiskali, a onda i njegove note predali javnosti, muzikolozima da malo zastanu uz te note i donesu svoj sud, svoje mišljenje, svoje ocjene. Nadamo se da će biti pozitivne, ohrabrujuće i da će se Josip Kuletin konačno vratiti na glazbenu scenu gdje mu je i mjesto kad već ne možemo pronaći gdje mu je mjesto počivanja, gdje je pokopan, nakon što je ubijen od OZNE. Možda jednoga dana dođemo i do tog otkrića. On je zaslužio grobnicu. Na njoj cvijeće i svijeće, te naše molitve za njegovu plemenitu dušu.

Ako se preko Feratetraže ljudi koji truju mačke i pse, ako se angažira policija da to istraži, koliko je važniji život čovjeka, rodoljuba, glazbenika i mučenika koji je želio sve najbolje svojoj domovini Hrvatskoj, neovisno kojim je vojnim postrojbama pripadao.

Radosni smo da su ovih dana dvojica braće Vlado i Marko Veselica dobili u Zagrebu svoje ulice čija su imena upisana na tablama koja će ljudi čitati i pitati tko su Vlado i Marko, i tako će krenuti priča da su za jedan režim bili neprijatelji, ali za današnju slobodnu Hrvatsku oni su rodoljubi, tako će nadamo se doći trenutak da će u Sinju ili u Karlovcu biti postavljena tabla s imenom Josipa Kuletina, da će i on dobiti svoju ulicu koja će svjedočiti o čovjeku čije se koračnice i dan danas sviraju i da će i druge doći na red. I ne samo da je njegovo ime na tabli i da ima ulicu, nego još više da bude upisano u naše pamćenje, u našu zahvalnost i poštovanje.

I tako, istražujući Josipa Kuletina dođoh i do njegova brata Ivana. U knjizi Stanje duša koja se nalazi u župnom uredu u Sinju piše da je Ivan, sin Ante i Marije Martinac rođen 15. VI. 1900. Također piše da je glazbar i da je odselio iz Sinja. Vjenčao se sa Zec-Tenžera Marom, kćerkom Ivana pok. Petra i Didović Ivke r. 12. VII. 1899. Vjenčanje je bilo 12. II. 1923. u Sinju.

Ivan je stariji od Josipa šest godina. U mome istraživanju o životu Josipa Kuletina kad god bih se spomenulo ime Ivana, uvijek se njegovo ime vezalo za Srbiju. Rodbina je govorila da je on otišao u Srbiju i da je tamo radio u tvornici auta. Tako se govorilo među njegovim sestrama, a onda se to prenosilo i na potomke. Zbog čega je nastao kratki spoj u obitelji Kuletin? Ostat će tajna! Međutim, kad sam uspostavio vezu s potomcima Ivanovim koji žive u Beogradu dobio sam potpuno drukčiju priču o njegovom životu. Iz Beograda mi pišu da Ivan nikada nije živio u Beogradu. On je bio vojni muzičar i selio se sa svojom obitelji po tadašnjoj državi. Tako se njegov sin Antun rodio u Trebinju. Cijela obitelj skrasila se u Zagrebu, gdje su Ivan Kuletin i Mara (Marija) Kuletin rođ. Zec živjeli do kraja života. To je potvrđeno i slikom na groblju Mirogoj. Na grobnici se vidi da je Ivan umro 1970. godine, a Marija 1971. godine.

Ivan i Marija Kuletin imali su djecu sljedećim redom: prva i najstarija kćerka Nada, zatim Sonja, Antun (zvali su ga Toni) i Verica. Nada udana Nadu imala je sina Igora Nadu koji je umro 2015. godine a ona je umrla prije dvije godine. Sonja je imala sina Danka. Postoje indicije da živi u Opatiji. Antun se oženio Čehinjom i Međimurkom Olgom Brezinom i s njom je imao dva sina Ivana i Igora. Ivan ima djecu Irenu i Vanju, a Igor nema djece. Verica je imala dvije kćerke Zlaticu Toplak i Korneliju. Zlatica živi u Zagrebu. Kornelija ima petero djece, a Zlatica ima kćerku udanu Dervoz i ima dvoje djece.

Djeca Ivana Kuletina školovana su u Zagrebu. Sve su sestre živjele u Zagrebu. Antun (Toni) najprisniji je bio sa svojom sestrom Nadom. Antun je kao mladić došao studirati u Beograd. Završio je meteorologiju na Prirodno matematičkom fakultetu, a kasnije je na istom magistrirao. Pisao je članke za Zrakoplovnu enciklopediju i čitav život je bio zaposlen u vojnom zrakoplovstvu kao meteorolog.

Zahvalan sam dr. Ireni Kuletin-Ćulafić za ove podatke i ona mi piše: “Ja zaista nemam razloga da govorim neistinu, otpočetka sam htela da vam pomognem jer je i mene interesovao razvoj moje familije. Nije mi ni na kraj pameti da se preterujem šta je tačno, a šta nije, sve ove duše su blažene i ne bih želila nikog da povredim iako nije među živima, ukoliko tvrdim nešto za šta nema 100% dokaze. Ja želim vama da pomognem jer sam vam zahvalna što ste vi pomogli meni da saznam toliko puno o mojoj istoriji.”