miro bulj
sdp

Fra Jozo Župić: Pogledajte na Kamičak

Autor/ica
Objavljeno: 9 listopada, 2014
kamicak_ia

Foto: Ivan Alebić

Pogledajte na Kamičak

Bilo je to vrijeme kad u kući nismo imali ni stolni, ni zidni sat, ni sat na ruci. Ravnali smo se prema zvonu sa zvonika Gospe Sinjske, sireni Dalmatinke i zvonu s Kamička. Zvono Gospine crkve u isto je vrijeme zvonilo tri puta Zdravo Mariju, ujutro, na podne i navečer, sirena je svirala izjutra, pozivajući radnike na posao i na završetku posla, a Kamičak je odzvanjao svaki sat.

Moj prvi susret s Kamičkom bio je od trenutka upisa u školu. Škola mi je bila na mjestu današnjeg samostana sestara milosrdnica sv. Vinka u kojemu je i dječji vrtić “Blagovijest”. Oduzeta zgrada od države u kojoj sam pohađao četiri razreda osnovne škole, ponovno je vraćena sestrama.

 Bilo je ljeto 1954. godine kad su djeca iz Župića po povratku iz škole, noseći u rukama svjedodžbe uzvikivala, da je započeo upis za novu školsku godinu. Pita mene mater: “Jozo, bi li i ti išao u školu?” A, bilo mi je šest godina, rastom manji od druge djece. Odgovorio sam da bi, ako će me primiti. Nemam sedam godina, malen sam, a i ne znam što će me pitati kad dođem u školu.

Povela me mater do škole. U razredu čekaju na upis djece: učitelji Marinko Perić, Ante Delonga i učiteljica Danica Vidić. Do škole sam ponavljao matematički zadatak: tri više dva jednako je pet. To sam čuo od odraslih, pa sam pomislio u glavi,da bi me možda mogli pitati baš to. Tako je i bilo. Pita mene učitelj Marinko: “Koliko je tri više dva?” Odgovaram: šest. Mater će njima: “Sigurno se zbunio, prestrašio”. Pa, i jesam. Onda će Marinko: “Drago mi je da želiš ići u školu. Sigurno ćeš i narasti. Ja ću ti pomoći. Evo, ovako: “Drug učitelj Ante dade ti tri jabuke, drugarica učiteljica Danica dade ti još dvi jabuke, koliko si jabuka dobio?” Ja njemu: pet. “Dobro, primljen si u školu”, reče učitelj Marinko. I, tako se ja upisah u prvi razred, te sam svakoga dana otkad je počela školska nastava gledao izbližega, s prozora škole na Kamičak, i slušao kako zvono otkucava sate. Tijekom života razmišljao sam i o tome, tko zna što bi bilo, da tada nisam primljen u školu.

Učiteljica nas je učila i o satu. Pokazivala na Kamičak i na malu i veliku kazaljku. Tako sam znao sve o satu, iako na ruci nisam imao sat. To mi je bilo važno, da mogu, ako me u gradu zapita staro čeljade koje ne zna čitati ni pisati, da mu mogu odgovoriti. A u Sinj je dolazilo svijeta i izdaleka. Mnogi su dolazili u bolnicu nedaleko naše škole.

A, evo što mi se jedne godine dogodilo, baš vezano za Kamičak. Na Badnju večer u kući se molilo, pjevalo, jeo se bakalar. Nismo imali sata. U jednom trenutku meni se učinilo da su zazvonila zvona sa zvonika Gospe Sinjske. Zamolio sam roditelje da s bratom pođem u crkvu. I, dopustili su nam. Kad smo došli u Sinj, nigdje žive duše. Ulicom prema Peškariji idu dvojica milicionera. Idu prema nama i pitaju nas čiji smo. Rekli smo im da smo sinovi Mirka Župića.
– Kamo ste se zaputili?, pitaju oni.
– Idemo u crkvu na misu Ponoćku.
– Pa, znate li vi, koliko je sati? – upitaše nas.
– Mislimo da je blizu pola noći, jer smo čuli da zvoni sa zvonika Gospe Sinjske!
Onda mi jedan od milicionera, zvao se Pantelija, čiji je sin išao sa mnom u isti razred, reče: Pogledajte na Kamičak! Znadete li čitati koliko je sati?! I odlučite, hoćete li kući ili u crkvu!
A, bilo je 9 sati navečer. Ipak smo otišli do crkve, pomogli fra Silvestru Aračiću slagati mahovinu u Betlemu, i onda se vratili kući, jer je još bilo vremena do Ponoćke.
Ovoga sam se ljeta zaputio put Kamička ulicom fra Andrije Kačića Miošića čije riječi odzvanjaju u mom srcu poput zvona na Kamičku:

“Zahvaljujte, od Sinja junaci,
bez pristanka Isusovoj Majci
kojano vas od Turak` obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani! (Fra Andrija Kačić Miošić)

Prođoh pokraj Muzeja Cetinske krajine i uziđoh na Kamičak. S Kamička mi puca pogled na crkvu Gospe Sinjske, na moju prvu školu, na Kvartire, na Peškariju na kojoj sam s materom kupovao ribu i slušao kako Cako viče: “Ribe,ribe, pet dinara kil, debele kao sir”. U rukama mi prospekt o Kamičku što ga je tiskala Turistička zajednica grada Sinja. Iz listića čitam, da je “Kamičak utvrda zvjezdolika tlocrta, sagrađena 1712. godine na istoimenom brežuljku. Na utvrdi se nalazi kula koja je služila kao promatračnica, a na njoj sat koji zvoni tri minute prije punoga sata i na puni sat otkucava točno vrijeme. Na vrhu kule je brončano zvono izliveno u poznatoj talijanskoj ljevaonici obitelji Colbachini… Zvono je ukrašeno bogatim cvjetnim ornamentima, a ističu se i četiri reljefa u krugu – Gospa s djetetom u naručju, Mojsije, Raspeće i Sveti Jure ubija zmaja. Upisana je i godina MDCCCXXVIII (1828.) i autor Opera di Giovanni Colbachini Trieste. Na vrhu zvona je natpis: Od groma i zla vremena oslobodi nas Gospodine”. 

Napuštam Utvrdu Kamičak za koju moj nekadašnji profesor Velimir Borković u svojoj knjizi “Moj Sinj” napisa, da ju “podigoše Nelipići u 14. stoljeću vjerojatno na još starijim temeljima”.

Tako sam još jednom pogledao Kamičak, uspomenu mojih prvih školskih dana, uspomenu moje Ponoćke i mjesto moga razgledavanja Sinja za vrijeme moga godišnjeg odmora.

Fra Jozo Župić

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh