mel

Fra Jozo Župić: Sakristija u plamenu

Autor/ica
Objavljeno: 24 studenoga, 2014
crkva_pozar

Sakristija u plamenu

Uglavnom svaka crkva ima sakristiju i svoga sakristana koji se brine za sakristiju. U vrijeme moga ministriranja u crkvi Gospe Sinjske, sakristani su bili fra Jožef Moré i Nikolica Katić.

Možda će netko pitati: a što je to sakristija? Što je to sakristan? Poslužit ću se riječima Milana  Šimunovića koje je napisao u svome članku pod nazivom Liturgijska zajednica – sakristan/ mežnar, u Glasu Koncila 48 (1953) od 27. 11. 2011. On piše:

“Osoba koja se brine za crkvu i svega za slavlje liturgije i drugo, u nekim se krajevima zove mežnar a u drugima sakristan, zvonar i slično. Riječ mežnar njemačkog je podrijetla a dolazi od “Messe” (misa), pa otud riječ “Messner”, u hrvatskom mežnar, što znači osoba koja vodi brigu o pripremi svega što je potrebno za misu, kao najuzvišeniji čin Crkve. Negdje se ta osoba naziva i sakristan (od latinske riječi “sacer” = svet), koji se bavi “svetim radnjama”, pa otud i riječ sakristija (hrv. posvetionica), kao prostor gdje se čuvaju predmeti potrebni za sveto bogoslužje”.

Mi smo ministranti na zidu sakristije imali uokvirene  svoje molitve koje smo molili prije mise i poslije mise. U sakristiji je bila ministrantska knjiga u koju smo se upisivali. Svećenici bi prije mise pogledali u svoju knjigu misnih nakana, da vide čije ime treba spomenuti kod svete mise. Svećenicima smo dodavali košulju (albu) i pasac (cingulum). Mi smo ih “oblačili” i popravljali košulju. Sakristija je nama bila  mjesto tišine, sabranosti, priprave za svetu misu.

Sve sam ovo spomenuo, kako bismo mogli bolje razumjeti ovo što slijedi. Naime, pročitao sam članak “Požar u  sakristiji Gospe Sinjske”, tiskan u Gospi Sinjskoj, Glasniku Marijine slave travanj/1940. str. 88. – 89., a članak je pisala Uprava Svetišta i Samostana u Sinju, 1.III. 1940. Čitamo:

“U subotu, 17. veljače 1940. rano – oko tri sata poslije ponoći – tužno su odjekivala kroz ledenu noć sva zvona sa lijepoga zvonika Gospe Sinjske i zvala – u pomoć”.
A, zašto su zvona zvonila i zvala u pomoć?

Čitamo dalje:

“Nad svetištem naše drage Gospe dizao se gust, crn dim, koji je ispunio hodnike Samostana i sa zadahom paljevine širio se nad sinjskim trgom i nad kućama. Prestravljeni skočili su na noge redovnici, prestrašeni pitali su se sinjski građani: – Što je to?…Domalo je odjekivala i vatrogasna trublja i zvala naše vrijedne i požrtvovne vatrogasce, da polete gasiti plamen. I građani se pitaju: – Gdje to gori?…I svako vjerno srce stezalo se od boli čujući: – Gori Gospina crkva…”

Srećom, nije gorjela crkva, nego samo sakristija. Mnogi su pomogli gasiti i pomagati vatrogascima. Među gasiteljima bili su i mladi franjevački klerici koji su sa starijom Braćom polijevali vodom razbuktali plamen i uskoro je zaustavljen. Na vrijeme je sklonjena slika Čudotvorne Gospe, kao i Presveto Otajstvo iz Svetohraništa. Požar je bio izbio u staroj sakristiji vjerojatno zbog kratkoga spoja u električnom vodu. Šteta je mogla biti puno veća, da nije bilo tako brze intervencije. Fratri su zahvalili odmah ujutro Gospi. Na Gospinu oltaru u sedam sati ujutro pjevala se svečana misa “za tu veliku Gospinu milost”.

Budući se vijest o požaru brzo proširila Sinjom i okolicom, fratrima su stizala pisma “sažaljenja i sućuti”. Čitamo u tekstu, da je prvo od njih poslao “dična starina svećenik Don Filip Čipčić”. Njegovo pismo doneseno je u cijelosti:

M. P. Oče Gvardijane,
Velikom žalošću vidio u novinam tešku nesreću, koja Vas zadesila požarom crkve. Zahvaljujući miloj Gospi, da vatra nije zahvatila višeg maha i počinila još višu štetu.
Uz žalovanje Vama i cieloj Obitelji šaljem doprinos za popravak štete.
Vam odani
Don F. Čipčić s. v.

U tekstu se također spominje da je sakristija bila osigurana kod dvaju osiguravajućih zavoda: Croatia u Zagrebu i Vzajemna Zavarovalnica u Ljubljani. Uprava Crkve i Samostana najsrdačnije zahvaljuje jednima i drugima koji su “spremno i velikodušno dali Svetištu pristojnu otštetu”. Bilo je na žalost i onih koji su ovaj požar htjeli iskoristiti u svoje sebične svrhe. Čitamo:

“Već 20. veljače, vidjeli su neki putnici s Brača, kako na parobrodu nekakav prevejanac, obučen u sinjsku narodnu nošnju nosi škrabicu sa slikom Gospe Sinjske i prosi – milostinju… Dobri vjernici, i ne sluteći ništa zla, davali su drage volje, koliko su mogli, a varalica se onda iskrcao u nekoj bračkoj luci i pošao valjda  da i druge vara”.

Čim su fratri za to čuli poslali su za novine tekst:

Upozorenje javnosti
“Doznajem, da je u vezi s požarom u svetištu Gospe Sinjske, od 17. ov. mjeseca, nekakav čovjek u cetinskoj narodnoj nošnji obilazio sa škrabicom proseći milostinju za naše Svetište. Potpisani izjavljuje, da on nije nikomu dozvolio bilo kakovo sakupljanje za naše Svetište. Zato se upozorava javnost, da ne nasjeda varalicam, nego pojavi li se kakav, neka ga prijavi prvoj žandarmerijskoj postaji.”
Sinj, 24. veljače 1940.
Dr. Fra Venceslav Nakić, Starješina

Na kraju se preporuča, da se svi milodari šalju na adresu Uprave glasnika Gospa Sinjska.

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409