miro bulj
sdp

Fra Jozo Župić: Sinovi Ante Kuletina, kovača

Autor/ica
Objavljeno: 17 ožujka, 2021
braca kuletin

Pohađajući osnovnu školu, put do škole vodio me pokraj Pazara. Svake subote na tom Pazaru bilo je kao u košnici. Prodaja stoke i svakog drugog blaga. Nasuprot Pazaru bila je kuća Ante Milanovića Trape. Po zanimanju kovač i potkivač. Imao je pune ruke posla. Bio sam prijatelj s njegovim sinom Draškom, pa bismo mi djeca zajedno s Draškom znali navratiti u kovačnicu njegova oca Ante.

U kovačnici je gorjela vatra za ugrijavanje željeza. Ante je kovao kosire, maškline, klamfe, potkove za konje, sikire, motike, plugove. Na njemu je bila kožna pregača. Ruke prljave od garbuna. Sve što bi kovao,  subotom i drugih dana bi izložio pred svoju kovačnicu, a ljudi su kupovali. Pred kovačnicom, posebice subotom, seljaci su čekali u redu da im se potkuju konji. I sad mi je pred očima podignuta noga od konja koju drži vlasnik konja, a Ante brusi kopito i stavlja potkovu koju zakiva čavlima. I mi smo djeca koji put raspirivali vatreni mjeh.

Konji su uz  magarad itekako bili jedna velika draocijenost našim seljacima. S konjima se puno radilo u polju, u vršidbi, u prijevozu materijala. Konji su sudjelovali u trkama, na njima su alkari gađali alku.

Od 1945. godine na ovamo bilo je u Sinju i Cetinskoj krajini prijavljeno dvadest i dvoje kovača. Znači, posla je bilo, jer je bilo konja i potreba za njihovim potkivanjem.

Ne smijemo zaboraviti da redovno održavanje kopita od konja zahtijeva potkivanje svaka dva do tri mjeseca, a kod radnih konja ovisi koliko su u poslu i koliko su u prometu. Tako kaže jedan kovač.

Stari kovači znaju reći da se konjima kopita moraju održavati prvenstveno zbog zdravlja konja, jer ako se kopito ne održava onda konj može trošiti samo jednu stranu kopita pa dođe do iskrivljenja zglobova, ali i do raznih bolesti koje kreću od neodržavanja kopita.

Uspomenom na Antu Milanovića Trapu, kovača, mogu onda stvoriti sliku i o Anti Kuletinu, Josipovom ćaći koji je živio u Sinju na Žankovoj glavici. Ne zaboravimo da je i ispod crkve Čudotvorne Gospe Sinjske bio pazar.

Ante Kuletin svojim kovačkim zanatom uzdržavao je  veliku obitelj od jedanaestero djece: tri sina i osam kćeri. Podizao ih je zajedno sa svojom suprugom Marijom. Slao ih je poslije u više škole. Duboko vjerujem da su oni bili zahvalni svome ocu i svojoj majci.

Ivan, (1900. – 1970.), Josip (1906. – 1945.)  i Kažimir, (1918. – 1948.) sinovi Antini, sigurno su pomagali svome ocu u njegovom napornom poslu. A možda je baš potkivanje konja ponukalo Josipa da jednoga dana napiše koračnicu ´Sinjski alkari´ koja djeluje zanosno ne samo na slušatelje dižući im ponosni duh Sinja i Cetinske krajine, nego još više na alkare i njihove konje hrabreći ih da budu odvažni poput njihovih  pređa koji su se hrabro borili za oslobođenje Sinja od Osmanlija. Ovdje mi padaju na pamet riječi iz pjesme Konjanik od Jure Kaštelana:

“Jezdi, moj konju. Čuješ li trubu?
Jezdi,
konjicu moj…..
Gdje li je zora i koplje
sunčano. I zdenac studen vode,
konjaniče moj?”

Danas kada slušam koračnicu ´Sinjski alkari´ u njoj čujem zvuk čekića Josipova oca, potkivanje konja, pištanje vatre, vidim seljake u narodnim nošnjama, pazarni dan i svečanost natjecanja alkara koji na zapovijed vojvode u galopu gađaju kolut oštrim kopljem. Gradska glazba Sinj svira svečanu  koračnicu, a na staroj sinjskoj tvrđavi Gradu pucaju mačkule (mužari) najavljujući  gledateljstvu da je alkar pogodio u sridu.

Radostan sam da smo pronašli fotografije Antinih sinova koji su svaki na svoj način poštivali svoje roditelje, voljeli Sinj i domovinu Hrvatsku.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh