Fra Jozo Župić: Sjećanje na Mladena Delića

Fra Jozo Župić poslao nam je tekst koji je napisao u znak sjećanja na istaknutog Sinjanina – hrvatskog sportskog novinara, publicista te radijskog i televizijskog komentatora Mladena Delića, koji je rođen na današnji dan 1919. godine.

‘Mladen Delić (Sinj, 15. siječnja 1919. – Zagreb, 22. veljače 2005.)

Na današnji dan 15. siječnja rodio se u Sinju Mladen Delić. Njegova poznata rečenica “Ljudi, je li to moguće!?” krasi i naslovnicu prve knjige/monografije o 100 godina postojanja sinjskog nogometnog kluba Junaka koju je napisao Mario Garber pod nazivom “Stotka Junaka 1916.-2016.” U uvodu te knjige napisa gradonačelnica Sinja Kristina Križanac: “Junače naš, sretan ti rođendan! I ponesi svoje časno ime, poruku viteštva i ponosa grada Sinja u iduće stoljeće!”

U toj knjizi Mario Garber na više mjesta spominje Mladena Delića. Sažimljemo samo neke njegove misli o Mladenu Deliću: “Mladen Delić je igrao nogomet, jedno vrijeme je bio golman Junaka, ali se više bavio tjelovježbom u sinjskom Sokolu, pa košarkom u zagrebačkoj Slaviji, atletikom u HAŠK-u , a bio je i košarkaški te atletski sudac. Profesijom se ipak istaknuo kao radioreporter i poslije tv-komentator. Prvi je u povijesti Hrvatske radiotelevizije izvijestio s jedne utakmice (Jugoslavija-Italija 1957.). Pamti ga se i po već spomenutoj sentenci, izrečenoj u transu (Ljudi, je li to moguće!?), a bio je i prvi tv-komentator Sinjske alke 1965. Legendarni tv-komentator po svom obraćanju cijelom čovječanstvu onim planetarnim, gotovo sudbinskim pitanjem “je li to moguće”, upućenom ljudima općenito par dana uoči Badnjaka u prosincu 1983. u Splitu u zadnjim sekundama kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. između reprezentacija Jugoslavije i Bugarske – ubrzo je postao dio kolektivne memorije i svakodnevnoga govora. Koliko je ta njegova emotivna rečenica, lansirana u vječnost, postala fraza kao i još jedna njegova poštapalica “no, međutim”, najbolje govori o neizostavnosti njegova personelitija u ovoj priči, jer Mladen Delić se ni slučajno ovdje ne spominje da bi postao spomenik ili genije, nego ga se spominje možda i zbog važnijih junačkih odlika kao interpretatora jezika masa. I zato je svojim opusom, komunicirajući s nacijom u dnevnom boravku kod svih općebitnih događaja, a to su za spomenutu naciju naravno nogometna zbivanja, kroz koja se prelama baš sve ostalo – dakle, i zato je ostavio toliki trag, dubok i svakodnevan, bez pretenzija, i bez prijetvornog elitizma.

Nije mu ovo spomenik nego prostor koji je u knjizi zaslužio kao ikona jednog vremena, da se svega toga prisjetimo s upotpunjenim vremenskim okvirom, tako da junački možemo sebi predočiti i korijene sinjskoga Junaka. Zamislimo onda Mladena Delića samo kao najpopularnijeg (a ne najboljeg) predvodnika goleme povorke konjanika sinjske kulture i tradicije, književnika, pjesnika, prevoditelja, sportaša itd.. Pa ljudi, je li to moguće da ih tako idealno svih Mladen Delić objedinjuje? I građom, i konstitucijom, pravi pravcati Sinjanin, komad čovika od glave do pete, a znao je biti sugestivan ostavljajući u transu naciju u (svako) dnevnom boravku pred njegovim veličanstvom malim ekranom.”

Wikipedija spominje ova njegova djela: Jugoslavenska atletika, Godišnjak Saveza sportova Jugoslavije, Najbolji u Evropi, Almanah jugoslovenskog sporta 1943-1963.

Nagrade su mu: nagrada Otokar Keršovani HND-a za životno djelo, nagrada Milan Milanović Saveza za fizičku kulturu Hrvatske za životno djelo, nagrada za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije, nagrada za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara.’