Fra Jozo Župić: Spomen na rudare rudnika Ruduše

Spomen na rudare rudnika Ruduše

Godina je 1954. Bilo mi je šest godina. Još i danas čujem ženu, više se i ne sjećam koja je to bila, kako  govori drugim ženama po selu: “Ajme, dušo moja, jesi li čula šta se dogodilo?”  “A,šta”,  druge će. “Poginuli rudari u rudniku”. “Kako? Od čega?” ” Ne znam, samo sam čula da ih nose u bolnicu. Neki mogu hodati. Po dvojica ih vode. Među nastradalima su: Mate Milun, Boja Kokot, Zele Medvid i drugi”.

Kad smo mi djeca to čuli, svim grabom, iako bosi, pohitali smo prema Međinama. Stigli smo u pravi čas. Vidio sam stradale rudare u dekama, kako ih po četvorica nose, rudari bolno jauču,  koža im se raspada. Sve im je izgoreno.  Mi smo to vidjeli, vratili se kućama i pričali smo starijima što smo vidjeli. Poslije smo čuli da je Mate Milun umro, a da su Boja Kokot i Zele Medvid preživjeli. Ovih sam dana pročitao da je Slobodna Dalmacija, 12/1954, br. 2972. (1.IX.), str. 5. donijela članak B. Kamića pod naslovom “Tragedija u sinjskom rudniku lignita. Katastrofalna eksplozija. Dosad umrlo sedam rudara”.

Dakle, prošlo je već šezdeset godina od tog žalosnog događaja kad su obitelji poginulih rudara zavijene u crno. Svi su oni ulazili u crnu jamu s poklikom “Sretno”. Taj poklik je značio: sretno u pobjede nove, u nove iskope ugljena, a mi smo ga zvali garbun, koji nas je zimi grijao, zagrijavao našu kužinu u kojoj smo slušali starije kad bi se okupili, sad u ovoj obitelji, sad u onoj, a taj povik “sretno”, značio je, i da se sretno vrate na svjetlost dana, svojim obiteljima. Neki se od njih nisu više vratili.

O toj tragediji nekim slučajem pročitah na jednome blogu. Mislim, da mi osoba koja je u to vrijeme bila sigurno nešto starija, ne puno, neće zamjeriti, ako donesem njezino sjećanje, kako bi se naši Sinjani prisjetili te tragedije nakon šezdeset godina.

Pod naslovom La vie en rose, Rusulica piše:

“A onda negdje oko podne, ne sjećam se točno jer dijete sam bila, dolina moja više nije bila lijepa ni zelena više nije bila i u crno se zavila, u crno! U rudniku ugljena u Ruduši eksplozija stravična u sred dana mirnoga božjega odjeknula je. A bila sam djevojčica i očima nevinim s nevjericom i užasom strahote gledala sam dok su nesretnike uz ulicu moju kneza Ivaniša Nelipića vodili rudari. Bili su crni, o Bože premili, kao ugljen crni,crni i urlikali su, eh, urlikali! I urlik se taj strašni ulicom penjao prašnjavom mojom. I ravnotežu dana toga mirnoga naglo prekinuo. I krik se taj strašni u djevojčici prestravljenoj zauvijek nastanio, zaustavio. Hitna je zavijala i teško opečene i mrtve uz ulicu vozila dugu moju prašnjavu. Stajala sam kao ukopana, stajala i drhtala, cijelim tijelom drhtala…I duša se moja mala strahom do tada nepoznatim punila. A otac moj bio je vozač i crni, kameni ugljen prevozio je kamionom iz rudnika Ruduša. U trenutku eksplozije našao se na ulazu rudnika i ostao je živ i zdrav i neozljeđen, o Bože, hvala Ti, Bože! I kao dijete malo otac moj plakao je na ispraćaju nesretnih rudara. Autobusom vozio ih je do počivališta posljednjeg na groblju gradskom. I sjećam se još, a bila sam mala, čitav grad ispratio je rudare: I veliki i mali, i stari i mladi… I sjećam se: Kolona pogrebna razvukla se kalama popločanim, glatkim, izlizanim.. I svi smo plakali i molili se i molili i plakali za duše rudara nesretnih. Dan rajski u sred dana bijeloga u podne u pakao pretvorio se crni. Od tada ništa više nije isto u dolini mojoj zelenoj. Rudnik u Ruduši zauvijek zatvoren je i klinci neki novi igraju se pored njega na livadi zelenoj posutoj tratinčicama nevinim koje donose sreću. I djevojčice neke druge i dječaci kidaju latice i šapću: Voli, ne voli, voli me…kao što smo nekada davno i mi kidali latice bijele i u ljubav vjerovali! I ne slute kakvu tragediju strašnu Ruduša krije u utrobi crnoj. Oca više nema moga i mnogih više nema i rijetko da tko spomene što desilo se. Samo ja, eh, često, prečesto san sanjam strašni. I vidim kako po dvojica rudara nesretnika vode između sebe. I čujem urlik i zavijanje sirene, čujem… A onda se iz sna sva u znoju budim smrtnu… I nikako da shvatim da to samo san je strašni bio! Dolina moja više nije tako zelena. Djevojčica Rusulica, koju su od milja još zvali i Ljupka iz kneza Nelipića Ivaniša ulice i dječak Fordov davno u svijet trbuhom za kruhom otisnuli se bijeli i pisci postali.”

Što na kraju nadodati? Mogu se pomoliti. Bože, budi im svjetlost vječna. Neka im je “sretno” u prostranstvima svjetlosti i mira kod Tebe.

Fra Jozo Župić