Fra Jozo Župić: ‘Što nam znači Ferata?’

Možda će mi neki predbaciti da se previše vraćam u prošlost. Takvima odgovaram s dvije latinske izreke:

‘Quae memorata placent prisca, futura docent.
Ono što se iz prošlosti s ugodom spominje, to za ubuduće poučava.

Tempora cuncta solent homines spectare saqaces, ad praesens solum respicit insipiens.
Razumni ljudi imaju u vidu svako vrijeme, budala samo sadašnjost.’

Pred deset godina Nedjeljko Musulin napisao je članak pod nazivom ´Dobra stara sinjska “rera” – turistička atrakcija´. Članak je objavljen na www.agroklub./com/seoski.

Točan datum objave je 26.01.2013. godine.

U tom članku spominje Iva Tošića, poznatog trgovca i kulturnog djelatnika, kojega sam poznavao i citira njegovu izjavu:

‘Rera, kako se još popularno zvala, bila je toliko srasla s narodom kuda je prolazila i fućkala. O tom uskotračnom vlaku, koji je izgledao kao iz priče, iz dječjih slikovnica, ili pak vesterna, nastale su u Sinjskoj krajini brojne legende, napisane i mnoge uzbudljive pjesme.

Tadašnja djeca njezine vagone pamte i kao siguran kutak sakrivanja, sastajanja, gdje bi zajedno memorirali i naučeno gradivo iz školskih knjiga, prepričavali pročitanu lektiru, ili pak o gledanom televizijskom filmu, ili odslušanoj radio-drami, ili o dogodovštinama doživljenim u školi…

Mnogi su sinjsku feratu iskreno smatrali i svojom hraniteljicom, koja je imala nezamjenjivu ulogu u poslijeratnom razvoju Sinja i Cetinskog kraja, osobito u obnovi i izgradnji toga dijela Dalmatinske zagore prevozeći putnike i robu. Iz Splita i Solina u Sinj je prevezla sva Dalmatinkina postrojenja, opremu i sav materijal za gradnju te predionice i tvornice konca. Pokazala se najsigurnijim i najrentabilnijim prevoznim sredstvom.’

Nema više naše ‘Rere’, naše ferate, ali zato imamo Sinjski portal zvan FERATA. On nam nudi razne mogućnosti za javljanje i donosi nam u startu naslove: Naslovnica, vijesti, sport, kultura, crna kronika, teme, županija, službene obavijesti.

Svatko može obogatiti svojim sadržajem našu FERATU. Ja sam iskoristio tu ponudu i zahvalan sam FERATI da mi objavljuje tekstove o Josipu Kuletinu, jer FERATA me povezuje s onima koji čitaju, koji su znatiželjni, kojih se tiče, koji su u sjećanjima povezani s Josipom Kuletinom i međusobno.

Ovdje donosim nekoliko rekacija na objavljene tekstove o Josipu Kuletinu:

Josip Kovačević iz Karlovca piše: ‘Članak kojega ste objavili na FERATI (Sjećanje na Kuletinove male mornare) sa zanimanjem sam pročitao. Taj članak, s jedne strane može pomoći da se dozna više o gospodinu Kuletinu, što svi želimo. Zato sam Vaš članak poslao mom bratu Kovačević Branimiru, novinaru i uredniku u Vjesniku, sada u mirovini, da ga zamolim, ako se ičega sjeća o opereti ‘Kanarinac je krivac’, da mi javi.

A s druge strane možda će mi se javiti netko od mornara s Galeba. Znadem da je iz Sinjske krajine bilo mornara na Galebu. (Galeb se obnavlja i bilo bi jako zanimljivo, kada bude ‘otvorenje’ da se sa kojim Sinjaninom tamo nađem!). Sa nestrpljenjem čekam odgovor moga brata i daljnji razvoj događaja….Napisao je nekoliko knjiga o događajima toga vremena. (Bježanja u Austriju 1945. g.).

Slavica iz umirovljeničkog doma u Karlovcu oduševljena je člankom ´Još je živa Kuletinova vila´, a Josip Pavlić, Karlovčanin, zadivljen je člankom ‘Neki su još živi’.

A živi su iz predstave Kanarinac je krivac: Josip Kovačević, mornar, Slavica Kokot, vila i Josip Pavlić, vrganj. FERATA ih je povezala. Pa zar to nije lijepo?

Kao što su lijepa sjećanja na sinjsku reru objavljena u Nedjeljnoj Dalmaciji krajem prosinca 1973. godine, u kojima Mate Sikirić navodi:

‘Na usputnim stanicama do Splita – u Dicmu, Prosiku, Dugopolju, Koprivnom i Klisu, kupila je “rera” i primala živo i zaklano, suvo i friško meso, mliko, sir i svu drugu robu. Krcalo se sve zajedno jer to nitko nije branio, a ni sramota nije bila putovati s janjcima, tukama i kokošima…

Nije, po duši, rera ni bila skupa. Vozila je gori i doli po dva tri puta na dan i malo zarađivala. Hvalio ju je svit jer je bila ljudima korisna, a štetna državi. Ali je mali svit i robu mukte pritrala. Tukci, kokoši, pivci i janjci putovali su uvik bez karte.

Dica su se i sitnija čeljad uvlačili ispod klupa i skrivali dok kondukter ne bi prošao. Najlakše se bilo besplatno voziti i proći onima što su sjedili na krovovima vagona. A besplatan je bio i onaj dim i kašalj kroz kliške tunele…

Ispod kliške tvrđave momci su iskakali i pričimice izlazili na Klis. Napili bi se vina i otpočinuli dok bi ona obišla Rupotinu i izišla na stanicu iza tvrđave. I ona bi gore počinula i napila se vode.’