Fra Jozo Župić: Tito i šibe

Tito i šibe

Čitajući knjigu Martina Vrgoča, “Pregled povijesti grada Sinja”, koja je posvećena hrvatskim braniteljima Sinja i Cetinske krajine, a tiskana 2009. godine, dođoh i do naslova “Od varoši do grada”.

Tu pročitah na str. 99., da “Sinj u drugoj polovici XIX. stoljeća sve više poprima reprezentativna gradska obilježja. Na trgu se osim crkve, sa sjeveroistočne strane isticala gimnazijska zgrada. Još 1852 za načelnika Antonia Bugliana podignuta je na trgu nova fontana. Trg je 1853. popločan, a postavljeni su i željezni rasvjetni stupovi (ferali)”. Eto, taj trg, to je naša Pijaca, a danas Trg kralja Tomislava. Na toj Pijaci u vrijeme moga djetinjstva puno se toga događalo što mi se usjeklo u sjećanje i što putuje sa mnom, pa makar se nalazio kilometrima udaljen od rodnoga Sinja i drage Pijace.

Na toj Pijaci slušao sam zvuke Gradske glazbe Sinj. Bio sam ponosan što u njoj sviraju moji dragi Župići: Ivelja, Peko, Mirko, Jerko, Mazo, Dražen, Pujo i drugi. S Pijace sam odlazio u slastičarnicu. Stariji su pili u njoj kavu ili punč.  Kupovao knjige i bilježnice u knjižari. Mater me vodila do Varteksa kad mi je kupovala robu. U Iva Tošića kupovao sam manistru, sol i šećer. Provao cipele U Planici ili kod Bate. S te pijace posebice nosim dva doživljaja koja nikada ne ću zaboraviti.
Bio sam u osmogodišnjoj školi. Je li to bio šesti, sedmi ili osmi razred više se ne sjećam. Ali se sjećam da smo mi djeca svake nedjelje nakon mise pohrlili do stola nasuprot crkvi, baš na dnu Pijace. Oko stola su se okupljali i stariji i djeca. Za sve nas bio je to zanimljiv stol. Pokriven plavom krpom na kojoj su bili brojevi. Stol je bio vlasništvo sada već pokojnog Nikole koji je dugo godina živio u Srbiji. Tamo je stekao određeni kapital i vratio se u svoje rodno mjesto. Jakim glasom dozivao je prolaznike za svoj stol. Meni je osobno bila zanimljiva njegova rečenica: “Trica za strica, petica za strinu.” Nikola bi okrenuo vrtuljak s kockom. Na kraju bi se kocka zadržala kod određenog broja. Naše su se glave nadvirivale i iščekivale koji će broj pobijediti. Gledali smo starije kako igraju, dobivaju ili gube, pa smo i mi djeca maštali o sreći. Tada su u opticaju bili dinari. Roditelji bi nam dali skromni džeparac za sladoled, a o kinu smo mogli samo sanjati.

Te nedjelje odlučio sam se odreći sladoleda i okušati sreću kod Nikole. U nekoliko navrata imao sam sreću. Dobio sam čak osamdeset dinara. Mogao sam kupiti pašta kod Turčina ili više puta pogledati kaubojski film jer su, nama djeci, to bili najdraži filmovi. Ali, želja imati još više dovela me je dotle da više nisam imao ništa u džepu, a do nekog kaubojskog filma dugo sam trebao čekati na novi džeparac. 

Taj me je film koštao i žestokih šiba. Bio je na Pijaci doček Titove štafete. Odužilo se to. Trebali smo čekati dva do tri sata. Sunce upeklo, i nas četvorica po dogovoru pođosmo do kina kupiti karte za kaubojski film. Netko nas je prijavio. Idući tjedan u školi nas je prozvao razrednik Bepica. Bio je ljut na svu četvoricu. Sjećam se što je rekao: “Ne čudim se ovoj trojici, misleći na njihove slabe ocjene, nego se tebi Jozo čudim”. Nije imao milosti, nego je ovoj trojici podijelio žestokih deset šiba, debelim metrom, pet na jednu ruku, pet na drugu. Meni je podijelio četiri, dvije na jednu,a dvije na drugu ruku. Ruke, samo što nisu pukle od udaraca.

Danas kad se sjetim tih udaraca, još više me zaboli i pitam se: koga smo mi to veličali, u čije smo se ime mi okupljali, koga smo mi to slavili, i kome smo mi to pjevali i recitirali, izvodili tjelo vježbe u njegovu čast, a njegovi, tj. Titovi vojnici 21. rujna 1991. godine pogodili su s nekoliko pogodaka “u srce jednog pitomog grada! Na pločnik samog središnjeg trga –Pijace. Na pragove kuća, na izloge, kafiće i šetnice, na okupljališta ljudi…”, kako pročitah iz knjižice -fotomonografije “Da se ne zaboravi”, koju potpisnici Miljenko Buljac i Tomislav Blaž Bosanac posvećuju generalu Mirku Norcu, uoči blagdana Velike Gospe 2002. godine.

Eto, i ja nisam zaboravio neke doživljaje iz djetinjstva, baš vezane za Pijacu.

Fra Jozo Župić