Fra Jozo Župić: U duhu na Visokoj, na blagdan Uzvišenja svetoga križa

Foto: Petar Malbaša

Danas je blagdan Uzvišenja svetoga križa. Misli mi lete prema Visokoj i križu podignutu na vrhu planine za koju kažu da je visoka 892 metra. Pratim zbivanja iz svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske i gledam fotografije snimljene na Zavjetnom hodočašću Križu na Visokoj koje se dogodilo  u subotu, 12. rujna. Izmjenjivali se ljudi noseći drveni križ na kojemu piše ´U Križu je spas´.

Odmah se sjetih svetoga Andrije Kretskoga, biskupa koji je u jednom svom govoru izrekao i ove misli: “Da nije bilo križa, Krist ne bi bio razapet. Da nije bilo križa, život ne bi bio čavlima prikovan o drvo. A da on ne bje čavlima prikovan, ne bi bili iz boka potekli izvori besmrtnosti – krv i voda, izvori što svijet oslobađaju od grijeha; ne bi bila uništena zadužnica grijeha, ne bismo bili vraćeni u slobodu i ne bismo uživali stablo života, niti bi se otvorio raj. Da križa ne bje, smrt ne bi bila oborena, niti bi pakao ostao bez plijena.”

Na Visokoj sam bio davnih godina, još kao sjemeništarac, kad nas je na Visoku poveo tadašnji naš prefekt, davno već pokojni fra Gabro Nikolić, koji se kao dugogodišnji odgojitelj teškoga ratnog i poratnog razdoblja, žrtvovao i obavljao mukotrpan posao, često neprimjetan i bez vanjskih priznanja. To je odlika čovjeka vjere i ideala. Nastojao je usađivati smisao za ljubav prema Isusu, Blaženoj Djevici Mariji, Crkvi i domovini u duše svojih štićenika.

Da ne bi iznosio svoje doživljaje o Visokoj, poslužit ću se stihovima moje školske kolegice Ljubice Šego koju sam svojevremeno zamolio da u svoje pjesme svakako uvrsti i Visoku, na što je  ona pristala, pa je tako i njena Visoka našla svoje mjesto u zbirci “Zlatnom krunom okrunjena” tiskanoj 2016. godine, dakle evo već deset godina prođe, i u toj zbirci kako napisa Josip Prudeus, književnik, Ljubica Šego nam svojim pjesmama “nudi otkrivanje zajedničkih obzorja toliko bliskim ljudima; pjesmama koje slikaju život sa svim svojim licima i naličjima, ali nude i toliko svima potrebne nade u dobro.

VISOKA

planina ima jedna poviš mista rodna
Visoka se zove
visoka je
daleka je
kamena je

odozda se stazon pentran kozjon
put podnoge
pa priko Gorućice do Župića
pa na Radošić
po stinama se bilin ka koza veren
i nikako ka da mi je lašnje
pod križon velikin svetin sidin

ondolen misto vidin cilo
i polje sinjsko
i Cetinu riku
i Kamišnicu
i Zagoru ljutu
i more sinje vidin

i ka da mi je
cili svit na dlanu
bez riči ostajen
u lipotu blenen
pa jin mašen mašen
pa mi dušu ruvinanu
pa mi tilo ruzinavo liči
a stine na suncu blište
bile se i smiše i mirlišu
i pismu o Gospi od Sinja
i vitezovima Njenin pivaju