trilj
vrlika
baner donlic

Fra Jozo Župić: Ususret Božiću

Autor/ica
Objavljeno: 19 prosinca, 2014
N

Ususret Božiću

U mislima se vraćam kući svoga rođenja. Dočekujemo Božić. Ćaća je u noći, da ga nitko ne vidi, usjekao mali borić na Radošiću. Mi djeca otvorili oči. Gledamo u zelene iglice, kao što mater dobro otvori oči kad provlači konac kroz iglicu da prišije pucu. Zamirisa kužina borovinom. Iz pojate donese ćaća slame. Bor, slama, topla kužina, miris garbuna.  Mater obiša bombone u šarenim papirićima. Božićne čestitke na granama bora. Miriše bakalar. Sprema se na suvo i na brujet.

Iz pojate muče krava, a zareve i magare. Možda bi bilo najbolje da smo se svi okupili u pojati koja je slika betlehemske štale, te uz magare i kravu zapjevali Isusu umjesto anđela i pastira. Misli su jedno a stvarnost je drugo. Ipak nam je bilo lijepo uz toplu peć, bakalar, materine molitve i uz pjesmu svih ukućana: U se vrime godišta….A onda, zvona zvone na zvoniku crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. Vrijeme je za odlazak na Ponoćku.

Pod nogama snijeg. Poleti pokoja gruda. Grudaju se i djeca i odrasli. Zimska idila. Na nebu drhte zvijezde. Mjesec nam obasjava put do crkve. U crkvi bruje orgulje. Čini se da i zidovi pjevaju. Sve pjeva. Cijela crkva pjeva. Radujte se narodi. Raduje se Marija s Josipom gledeći, anđeo pjeva Gloria, po zraku leteći. I ti svijete čitavi Spasitelja pozdravi. Vraćamo se istim putom. Bog u srcima, u mislima, u pjesmi, u pomirenju, u slavljenju, u obiteljskom zajedništvu. 

Prošlo je puno godina. Počeo sam čitati knjige, pjesme. Neki stihovi su još u podsvijesti. Danas ih oživljavam i kroz njih gledam još jednu drugu stranu života. Onu, koju vide pjesnici. U pjesmi “Bog na putu” pjesnik pjeva:

I onima, što njemu dane kradu,
često se blagost sa nebesa smiješi.
O, kako u tom malom, sivom gradu
sve pije, psuje, karta se i griješi. (G. Krklec)

Drugi pjesnik u svojoj pjesmi “Gdje bih vodio Isusa” kaže:

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod. (N. Šop)

U pjesmi “Bog djetinjstva” Dubravko Ivančan pjeva:

Danas, odrastao
u velikog, nespretnog dječaka,
Bože moj, danas znadem –
Ti si me vrebao.
Htio si biti onaj posljednji
nad kojim ću se rastužiti,
prvi, kome ću se vratiti.
I kad je željeznica krenula
pokušao si uvrijeđen
da me dozoveš zvonima.

Ali ja više nisam čuo zvona… (D. Ivančan)

Zato ta zvona čuje Marica, iako udaljena od crkve zbog bolesti. Marici su 83 godine. Sama u potkrovlju na četvrtom katu. Na zidu drage uspomene. Uokvirena unučad i praunučad. Tu je i čestitka od njemačkog župnika za njezin osamdeseti rođendan. Na pitanje što joj je na duši, ona odgovara: “Na duši mi je da me Bog pobere”.

Na stoliću Katolički molitvenik. Moli iz njega i svaki dan se u duhu poveže s vjernicima obližnje crkve. Oni se mole u crkvi, a ona zbog tromboze u svojoj sobici. Tu je njezina crkvica. Tu prikazuje svoju žrtvu patnje i molitve Bogu, za svoje, za umrle, za domovinu u kojoj želi na kraju svoga života naći počinak. Njezinim željama pridružujem i misli pjesnika:

Bože, živi, blagoslovi
naših srcâ plamenište,
To hrvatsko hrvalište
Milu zemlju, sveti dom,
Da se mlâdi, da se novî
Svakim miljem rodu svom!
Bože, živi, blagoslovi
Svetu zemlju, mili dom! (P. Preradović)

Fra Jozo Župić

ferata@ferata.hr
0997370409
Na vrh