Govori alkarskih vojvoda: NIKOLA TOMAŠEVIĆ – 1992.

Alka održana 1992. bila je prva prava ratna Alka. Na isteku prethodne godine, u naletu velikosrpske agresije okupirana je trećina hrvatskog državnog teritorija, tisuće ljudi su pobijene, a stotine tisuća prognane iz svojih domova.

Ratna sudbina nije zaobišla ni Cetinsku krajinu. Cijelo vrličko i dobar dio hrvatačkog područja bili su okupirani, a i sam Sinj mjesecima je granatiran. Sinjani i Cetinjani, među njima i brojni alkari i alkarski momci, stupili su u obranu zemlje.

Tako je i 277. Alka održana u ambijentu krhkog primirja, unutar dometa agresorskih topova i minobacača, koji su u svakom trenutku svojim smrtonosnim olovom mogli zasuti alkarsko trkalište.

No početkom te 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata država, a nedugo nakon toga i članice UN-a. To je bila potvrda ispravnosti puta koji je hrvatski narod odabrao svojom demokratski izraženom voljom, puta koji će samo nekoliko godina kasnije završiti velikom ratnom pobjedom i osiguranjem teritorijalne cjelovitosti i pune državne samostalnosti.

Tako je alkarski vojvoda Nikola Tomaševića na početku svog govora na 277. Alki, podsjetio na međunarodno priznanje i državnu samostalnost, te je s ponosom pozdravio ‘prvog hrvatskog državnog poglavara izabranog voljom naroda’ – nazočnoga dr. Franju Tuđmana.

U nastavku svog govora vojvoda Nikola Tomašević uputio je i žestoku poruku ‘oružanim pljačkaškim hordama i zlotvorima’ čije su topničke cijevi i u tom trenutku bile uperene prema Sinju. Bio je to govor iz dubine srca, govor o ‘životu u progonstvu i skloništima’, ‘granatiranjima koja razaraju srce i razum’, ‘djeci bez roditelja’ i ‘roditeljima bez djece’… Ukratko, govor vojvode Nikole Tomaševića na 277. Alki održanoj 1992. godine bio je jedan od najemotivnijih govora u alkarskoj povijesti.

Alkarski vojvoda Nikola Tomašević – govor na 277. Alki – 1992. godine