Grapske mlinice, žilave starice koje svjedoče o životu ‘u zemane’

U netaknutoj i čistoj prirodi, uz izvor rijeke Grab po kojem su i dobile ime, smjestile su se čuvene Grapske mlinice. One su prava rijetkost, ne samo za ovo nego i šire podneblje i po mnogočemu su jedinstvene, kada se gleda arhitektura kroz stoljeća.

Posjetom Grabskim mlinicama svatko barem na jedan trenutak uroni u neka davna vremena i kroz mlinice, na određen način, zaviri u živote ljudi koji su stoljećima živjeli, radili,vmučili se prije nas.vSada su neka druga vremena, način života i rada i sve je manje onih koji kruh svagdašnji zarađuju u ovakvim mlinicama. Međutim, ima i onih vrijednih mlinara koji, poput svojih predaka, na starinski način melju ječam, pšenicu, zob, kukuruz, heljdu. Jedan od posljednjih meštara ovoga zanata je poznati mlinar Ivan Samardžić zvani Baćo. Svoju priču Baćo započinje kako bi nas uveo u povijest ovih mlinica.

‘Gradnja ovih mlinica počela je u 17. i trajala do kraja 19. stoljeća. Imamo Ćosića, Bugarinove, Ursića i ove naše Samardžića mlinice. Vidite ovu divotu, sklad kamenih vaca, kako stoje na vodi. Mi u ovoj našoj i naš stričević, čuveni Ika u svojim mlinicama ne dopuštamo da ode u zaborav nekadašnji način života. Ja sam najmlađi od petero  braće i tu najviše radim. Podršku mi daju moja braća Mate, Ante, Nikola i Stanko‘, kazuje nam Baćo i svako malo puni vreće brašnom što su ljudi donijeli da im samelje.

‘Mi smo sedma generacija moje obitelji koja se bavi ovim poslom. Žito meljemo na vodeni pogon, na način kako se to u zemane radilo. Meni je ovo život! Bez mlinice mislim da ne bih mogao živjeti. Jednostavno, čovjek bi poludio. Meljem pšenicu, ječam, kukuruz, zbob, a sada dovoze i heljdu. Drugačije je brašno iz ove mlinice, nego iz onih na struju. Ovdje se melje duže vrijeme i, kako bih kazao, ne isprži se brašno. Pogledajte ovako kroz prste, ovo je milina’, kazuje mlinar Ivan.

Prisjetio se Ivan i nekadašnjih dana u mlinici.

‘Moj Bože kako je to bilo ranije. Prije bi se radilo, mlilo dan noć. Dovozili bi ljudi na konjima, magarcima, karovima, žene bi uprtile žito i donosile. Mi bi se s roditeljima izmjenjivali u rađi. Ima sam robe svakakvih boja, ali sve se od brašna bijelilo, nije trebalo tangavat. Dok bi ljudi čekali u redu, pivalo bi se, pilo, pričalo o raznim događajima. Ma brate, bilo je divota. Sada je drugačije. Dovozi se naravno autima, rijetko tko na drugi način. Ima jedna žena ovdje u Livajića, ona doveze na magarcu’, priča nam Baćo.

U Grapske mlinice i dan danas dolaze ljudi sa svih strana, otkriva nam Baćo.

‘Većinom su to ljudi iz našeg cetinskog kraja. Međutim, stižu i oni iz Splita, jer svi hoće zdravo brašno s naše mlinice. Čuješ i sada svakakvih priča i dogodovština, ali velika je razlika u odnosu na ranije. Prije bi stali ovdje, čekali svoj red, a sada dovezu, kratko stanu, ja im kažem kad će doći po brašno i to je to. Sve više je onih koji žele crno brašno, jer ono je zdravije od bijelog. Prije bi se sve pogospodilo, daj bijelo brašno, a sada je druga priča’, kazuje nam je Ivan Samardžić.

Otkrio nam je naš mlinar i još neke zanimljivosti vezane za mlinicu i nekadašnji način života.

‘Pričali su mi moji stariji, a i ja se nešto sjećam, jer 53 su mi godine… Prije bi za jedan kilogram samljevenog žita trebalo izdvojiti deset litara vina. Sada se sve izokrenulo, jer za demijanu od deset litara vina  moraš dati kvintal brašna, pa ti sad vidi dokle je to stiglo. Ili, ima ona kad se u jednom našem selu, neću ga spominjati , žena spremala, obukla novu kotulu, počeljala se lipo, sredila samo tako, a druga je upita: ‘Di ćeš tako uređena?’. A ova odgovori: ‘U mlincu!’,  prepričava nam uz smjeh mlinar Baćo.

Ivan nam otkriva i kako ove mlinice, poredane na bistrini Graba, nisu samo privlačne za ovaj posao koji on radi.

‘Ove mlinice su turistički atraktivne. Nema pedlja naše Hrvatske i svijeta odakle se nije dolazilo ovdje. Snimalo se, slikavalo, pjevalo, razne ekskurzije su dolazile, turisti. Ovo je prava atrakcija. Sada je to malo manje zbog ove vražje korone, ali prošlo je sve pa će i ova bolest’, kazuje uvijek raspoloženi mlinar Ivan Samardžić Baćo, čuvar tradicije i običaja, koji s braćom skrbi o mlinicama kako bi  ostale u funkciji ne samo za današnja vremena, već i za budućnost, kao živi i rijetki svjedok prošlosti Cetinske krajine, Dalmacije, Lijepe naše.