Hoće li nam lisice postati kućni ljubimci?

Tragom vijesti da su se lisice nastanile u prostorima nekadašnje tvornice ‘Dalmatinka’, pozvali smo u goste na Hit radio Ivana Budinskog, stručnog savjetnika za zaštitu prirode u udruzi Biom.

Na pitanje treba li se uopće bojati lisica, Ivan Budinski je odgovorio:

‘Lisice u gradovima su sasvim normalna stvar u Zapadnoj Europi, tako da se one počinju pojavljivati i kod nas. Nekadašnji strah od lisica je prvenstveno bio vezan uz pojavu bjesnoće, međutim u Hrvatskoj bjesnoća nije zabilježena već dugi niz godina, iako se velik broj lisica koje budu odstrijeljene u lovstvu testiraju na bjesnoću. Razlog tomu je oralna vakcinacija, dakle cjepivo koje se razbacuje iz aviona, lisice se tako cijepe protiv bjesnoće. Bjesnoća je, usudimo se reći, istrijebljena u prirodi u Hrvatskoj’.

Budinski tvrdi i da je neopravdan strah od lisica kao štetočina:

‘Ljudi su se bojali lisica i zato što je radila štetu na peradi, ali to u gradu nije problem jer ne postoje kokoši koje trče po vrtovima. Ljudi koji imaju takvu perad drže je ograđenu u žici, i zbog pasa lutalica i slično, tako da lisice mogu živjeti među ljudima bez da rade nešto negativno, bez da imamo nekakvu štetu’.

Naš gost kaže da se lisice viđaju i na području Medinjaka:

‘Kod mene u vrt dolaze stalno, jedu grožđe i smokve. Imam obiteljsku kuću s velikim vrtom i okućnicom na Medinjaku, a lisica je postala relativno uobičajena u tom dijelu grada’.

Lisice u grad dolaze i zbog toga što se naš način života promijenio, ‘nudimo’ im jako puno hrane, kaže Budinski:

‘Svugdje po gradu ima hrane, ostataka kruha, sendviča, pomfrita, čipsa, salame. Tko god šeta psa po gradu, može vidjeti da pas svako malo nešto njuška i nešto pokušava pojesti. Tako i lisica, odnosno druge divlje životinje, imaju priliku naći hranu po gradu. Samim tim nam čine korist, jer inače bi ta hrana trunula, kvarila se, smrdjela bi… Lisice to pokupe i na taj način funkcioniraju u gradu. Njima je bitno da postoje neki zapušteni prostori, kao što je u ovom slučaju ‘Dalmatinka’, ali postoje i zapuštene poljoprivredne parcele i napuštene kuće, objekti, gdje se one mogu useliti, živjeti i odatle po noći patrolirati. Otvorene kante za smeće, kontejneri, deponiji, bitan su izvor hrane ne samo za lisice nego i za vrane, u primorskim gradovima za galebove. To je izvor hrane koju im mi nudimo našim razbacivanjem’.

U rujnu mjesecu, po prirodnom ciklusu, mlade lisice odlaze od roditelja i traže svoj životni prostor. Neke od njih pokušavaju svoje mjesto pronaći u gradu a neke, kako vidimo, uspiju. Što učiniti kad vidimo lisicu?

‘Lisica će se sama skloniti od vas, neke će se s vremenom možda pripitomiti pa jesti iz zdjelice mačke ili psa, možda će vam loviti miševe i štakore. Pustite lisice na miru, nećete ih ni primjećivati. One će i dalje biti divlje životinje samo će se manje bojati ljudi, a ljude neće ugrožavati’.

Što se tiče vuka koji je nedavno viđen na području grada Sinja, pogotovo na području Brnaza i Turjaka, o čemu smo krajem kolovoza izvještavali na Ferati, Ivan Budinski je kazao:

‘Vidjelo se na jedinki da je jako mršava, da loše hoda, da ima kratku dlaku, imala je šugu ili lišmaniozu. Dosad nije pronađena lešina niti je uhvaćen, ali pretpostavljamo da je taj vuk uginuo. To je bila jedna odbačena i bolesna jedinka, a ne član čopora. Prije nekoliko desetljeća takvog bi vuka netko ustrijelio ispred kuće, danas su takve stvari nezamislive, pa se i takva životinja može duže vrijeme zadržavati u blizini ljudi’.