fruhwald
otvorena vrata

In memoriam: Fra Petar Runje – franjevac, trećoredac, glagoljaš…

Autor/ica
Objavljeno: 16 prosinca, 2015
petar runje

Tekst i foto: Fra Domagoj Runje

Prvoga dana Božićne devetnice 16. prosinca 2015. godine navršava se godinu dana od smrti fra Petra Runje, člana Franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša.

petar runje

Fra Petar, ili, kako su ga svi zvali, Perko, rođen je 9. svibnja 1938. godine u Karakašici (župa Gospe Sinjske) od oca Mate i majke Ljube r. Abram Vuletić. Osnovnu školu završio je u Sinju, a gimnaziju je pohađao u Sinju, Splitu, Zadru i konačno Zagrebu, gdje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1965. godine.

Za svećenika je zaređen 1964. godine u Zagrebu, a mladu misu proslavio je u Sinju iste godine. U svome svećeničkom i redovničkom životu obavljao je niz službi.

1964. – 1967. – odgojitelj u sjemeništu Franjevaca glagoljaša u Zadru
1967. – 1968. – upravitelj župe Bibinje
1968. – 1970. – kapelan u hrvatskoj župi sv. Nikole u Pittsburghu (SAD)
1971. – 1976. – Brooklyn (New York) pastoralni rad s hrvatskim iseljenicima.
1976. – 1989. – tajnik i ekonom Provincije. Gvardijan u samostanu Sv. Mihovila u Zadru i učitelj novaka.
1989. – 1995. – generalni vijećnik u upravi Reda franjevaca trećoredaca u Rimu.
1995. – 1997. – član samostana Sv. Franje Franjevaca trećoredaca u Krku.
1997. – 2009. – gvardijan samostana Krista Kralja Franjevaca trećoredaca u Ogulinu.
2009. – 2014. – član samostana Sv. Franje Franjevaca trećoredaca u Krku.

Petnaestak godina svoga života fra Petar se borio s teškom bolešću koja se osobito pogoršala tijekom posljednjih mjeseci te je umro u samostanskoj bolnici svoga Reda u Odri pokraj Zagreba 16. prosinca 2014. godine.

Uz mnoge navedene službe koje su se mijenjale tijekom njegova aktivnog svećeničkog i redovničkog života fra Petar je imao i jedno stalno i nepromjenjivo zanimanje kojim se s velikom ljubavlju i stručnošću bavio do svoga posljednjeg daha. To je bila povijest, a osobito povijest hrvatska, glagoljaška i franjevačka. U svom povijesnom istraživanju fra Petar je uvijek polazio od izvora. Neumorno je istraživao arhive i iznio na svjetlo dana mnoge nepoznate dokumente kojima je kao sitnim kamenčićima slagao mozaik naše narodne i crkvene povijesti.

Iz obilja tih dokumenata koje je objavio i komentirao u svojim mnogobrojnim člancima i knjigama neka ovdje u znak zahvalnosti i priznanja bude spomenuto samo jedno otkriće kojemu se fra Petar posebno radovao, a istovremeno malo i žalostio jer je u svijetu malo stručnjaka koji su uopće sposobni taj dokument čitati u njegovu izvornom obliku.

Naime, u Zborniku ‘Kačić’ Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja fra Petar je 1993. godine prvi put objavio najstariji hrvatski prijevod jednoga dijela Prvoga pisma vjernicima Svetog Franje Asiškoga izvorno napisana na latinskom jeziku. Treba reći da se dugo sumnjalo u autentičnost toga Franjina spisa, jer je sačuvan samo u jednom srednjovjekovnom kodeksu (Kodeks 225 Biblioteke Guarnacci u talijanskom gradu Volterra), a pronađen je tek krajem 19. stoljeća i objavljen 1900. godine. Međutim, nakon ozbiljnih istraživanja utvrđeno je da se radi o vjerodostojnom tekstu čije je autor sam sveti Franjo Asiški.

Pregledavajući glagoljski ‘Ivančićev zbornik’ koji potječe s kraja 14. i početka 15. stoljeća, a sadrži različite tekstove duhovnog štiva, fra Petar je zapazio početak Prvoga pisma vjernicima Sv. Franje. Radi se o 14 redaka hrvatskoga glagoljskog prijevoda latinskoga teksta koji inače ima ukupno 41 redak. Šteta je što ‘Ivančićev zbornik’ ne sadrži čitav tekst Prvoga pisma vjernicima, ali i ovako to je najstariji prijevod nekog spisa sv. Franje na drugi jezik uopće. Prvi prijevodi Franjinih spisa na moderne europske jezike nisu stariji od sedamnaestoga stoljeća, a ovdje imamo barem dvjesto godina stariji tekst. Prilikom objave ovoga otkrića fra Petar je predložio da se ovaj Franjin spis prikladnije nazove Pismo pokornicima te je postavio pitanje nije li to možda temeljno Pravilo, koje je Sveti Franjo Asiški 1209. godine pokazao papi Inocentu III. i on ga usmeno odobrio. Naravno, na to pitanje teško je dati odgovor, ali ovo vrijedno otkriće govori o tome kako su hrvatski glagoljaši zasad najstariji poznati čitatelji spisa Sv. Franje na vlastitom jeziku.

Fra Petru Runji bilo je osobito drago što je ovo otkriće prvi put objavljeno u zborniku ‘Kačić’ čije se uredništvo nalazi u njegovu dragom rodnom Sinju. Njegov životni put vodio ga je drugim različitim krajevima svijeta i domovine pa se fra Petar kao duhovni pastir u svom znanstvenom radu najviše posvećivao povijesti onoga kraja gdje je živio i djelovao. To su posebno zadarski kraj, otok Krk, Ogulin i Lika. Na kraju, umro je u Odri nadomak Glavnoga grada, a kao član samostana Sv. Franje u gradu Krku, pokopan je u bratsku grobnicu franjevaca trećoredaca glagoljaša u naručju samostana Sv. Marije u Glavotoku na otoku Krku.

Pa ipak fra Petar nije zaboravio rodnoga kraja. Usporedo sa znanstvenim i duhovnim radom na drugim područjima istraživao je rodoslovlje obitelji i otkrivao zametene tragove glagoljaštva u Cetinskom kraju. Posljednji put posjetio sam ga nekoliko dana prije smrti. Već je jedva mogao govoriti, a kad je skupio snage, prvo pitanje bilo je ‘Kako idu pripreme za tristotu obljetnicu Gospine obrane Sinja?’. Znao je da tu obljetnicu neće doživjeti na zemlji. To mu je bilo žao. Ali veća je radost biti zajedno s Onom koja zauvijek okrunjena slavi slavlje na nebesima.
Neka mu zajedništvo s Čudotvornom Gospom Sinjskom i svima svetima bude nagrada za život koji je posvetio Bogu, a ovaj mali spomen o prvoj obljetnici njegova preminuća završavam s nekoliko redaka iz hrvatskoga glagoljskog Pisma pokornicima Sv. Franje:

‘O koliko (je) i koliko dragostivo, dobro, ugodno,
umiljena, mirovita, slatka, ljubiteljna i svrhu vsega želiteljna
imiti takoga brata i takoga sina Gospodina našego Isuhrsta
ki položi dušu svoju za ovce svoje…’

Napisao: Fra Domagoj Runje

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh