IN MEMORIAM Josip Vučković Bećo

U spomen na svoje pretke fra Pavla, Božu, Tadiju i Zeca, koji su se istaknuli junaštvom i odvažnošću u presudnoj bitci s Osmanlijama 1715., Vučkovići su, po uzoru na slavnu Sinjsku alku, 1955. godine osnovali svoju – Vučkovića dječju alku. Dični i ponosi roda svoga predvodili su te alkarske svečanosti.

Život piše i one lijepe i manje lijepe životne priče. Na onaj svijet ne odlazi se po životnom redoslijedu nego kada te Svevišnji pozove na rajska trkališta. Sinoć je jedan uistinu dični potomak čuvenih Serdara Vučkovića otišao s ovozemnog života i alkarskih trkališta – Josip Bećo Vučković, počasni predsjednik Vučkovića dječje alke. Ostala je praznina koja se, kao i ova kiša, slijeva u tuzi Vučkovića s vrh sela, pa zastane tamo pod starim koštelom, prođe čuvenom ulicom gdje više u svečanoj alkarskoj loži nema čovjeka koji je dao mnogo za svoje Vučkoviće, Brnaze, Sinj i Lijepu našu.

Nije u svojoj 63. godini dočekao da svečano otvori Muzej njihove Vučkovića dječje alke, koji je zajedno sa svojima pripremao za diku Serdara, Bukarčića, Matoljovića i Bepića.

Zanimljiva je njegova životna priča, od odrastanja u svojem zaseoku, do škola i poslova prije i poslije Domovinskog rata. Kao i mnogi odazvao se zovu Domovine, braneći je u crvenoj beretki legendarne 4. brigade, obnašajući brojne časničke zadaće. Alka, ona njegova dječja i velika Sinjska bile su mu pri srcu. Ponosito je koračao ulicama rodnog grada i Alkarskim trkalištem u povorci alkarskih momaka. Doživio je trenutak radosti i ponosa, što ga je na tom alkarskom hodu naslijedio sin Ivan. Volio je tu jedinstvenu Alku, gdje je u jednom mandatu bio u Nadzornom odboru VAD-a.

Puno je toga radio, svestran u mnogim poljima života, pa tako i na onim nogometnim terenima. Smrt ga je zadesila na dužnostima nogometnog delegata Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije.

Jedinstvena i zanimljiva Vučkovića dječja alka prerasla je okvire lokalne fešte i danas je dragocjeno i neponovljivo iskustvo svakom posjetitelju, zahvaljujući mnogima, a na poseban način u posljednjem desetljeću upravo Beći. Volio je svoju dječju alku i s ponosom je predstavljao s alkarićima u Vukovaru, Zagrebu, Šibeniku i drugim mjestima. Bio je toliko uporan da je i čelnike Lijepe naše privolio da budu pokrovitelji Vučkovića dječje alke.

Bit će uistinu tužno idućih kolovoških dana gledati i pratiti sva događanja u Vučkovića, a tamo nema Beće. Neće čuti pucanj mačkula s njihove gomilice, koji će označiti kako je svanuo njihov alkarski dan. Ostaje utjeha kako će Bećo sve to pratiti s onog mjesta gdje ga čekaju njegovi Vajsto, Pakan, Pega i mnogi drugi Vučkovići koji su pronijeli slavu njihove i velike Sinjske alke.

Posljednji ispraćaj Beće Vučkovića bit će poznat naknadno.

Počivaj u miru Božjem dragi Bećo i neka ti je laka hrvatska gruda.