In memoriam – Vladimir Rajevskij (Vlado)

U 85. godini života, dana 7. travnja 2021. godine, preminuo je Sinjanin Vladimir Rajevskij – Vlado. U ime Planinarskog društva ‘Svilaja’ Sinj, od svog istaknutog člana i bivšeg predsjednika, prigodni tekst napisao je predsjednik Društva Boris Buljan.

‘Vladimir je rođen 11. lipnja 1936. godine u Muću, gdje mu je otac bio na službi. Dolaskom u Sinj završio je osnovnu i osmogodišnju školu, a kasnije odlazi u Zagreb, gdje je završio školu za tekstilnog tehničara. Kasnije se zaposlio u Dalmatinki i ostao sve do umirovljenja.

Rano je počeo trenirati u Junaka, pa je već 1955. zaigrao u omladinskoj reprezentaciji Sinja. Junak je tada u svojim redovima imao Slavena Zambatu i Momčila Gavrića. Vlado je četiri godine kasnije odigrao i u oproštajnoj utakmici Slavena, koji kasnije odlazi u Dinamo te Momčila, koji prelazi u OFK Beograd i u SAD.

Osim ljubavi prema nogometu, Vlado je bio velik društvenjak. Volio je društvo i pjesmu, a često je znao zapjevati u društvu s Vjekoslavom Radanovićem Mimicom, Ivom Čavčićem, Stankom Bubom Romcem, Marinom Bedalovim i drugima. Rado je bio na plesovima u DTO Partizan, bašti hotela Livno, susretima i plesovima u tadašnjoj kavani Alka.

Početkom 60-ih godina priključio se planinarskom društvu Svilaja i opremanju doma na Vagnju. Radio je na planinarskom domu na Peruči i svečano ga otvorio 1963. godine. U drugoj polovici šezdesetih postao je predsjednik Društva i tu je dužnost obavljao sve do 1978. godine. Kasnije je obavljao dužnost tajnika te je dugo vremena bio član Upravnog odbora. U tim vremenima Društvo je koristilo i uređivalo šumarsku kuću Paunovac na Svilaji iznad Otišića, a nekoliko godina kasnije radilo se na planinarskom domu u bivšoj školi u Gornjim Koritima. Početkom izgradnje doma Orlove stine 2003. godine Vlado je svakodnevno sudjelovao i pomagao.

Osim uređenja planinarskih domova, Vlado je bio izrazito aktivan u markcističkoj sekciji te je svoje slobodno vrijeme provodio obilježavajući puteve na Svilaji, Dinari, Troglavu i Kamešnici. Uz predan rad, rado je obilazio i ispenjao sve planine Cetinske krajine, Kozjak, Mosor, Biokovo, bosanske planine (Šator, Cincar, Maglić), Šar Planinu u Makedoniji, Durmitor u Crnoj Gori, Triglav, Krvavec u Sloveniji, Velebitski planinarski put od Zavižana do Paklenice, Paklenički planinarski put, mnoge druge obilaznice i druge planine po Hrvatskoj.

Završio je školu za vodiča Hrvatskog planinarskog saveza na Vršiću, Mojstrovski, Prisojniku i Okiću 1986. godine. Prvi seminar za čuvara prirode planina završio je tri godine kasnije na Kozjaku. Za predan dugogodišnji rad dobio je zlatni znak Hrvatskog planinarskog saveza.

Opraštamo se od našeg dobrog Vlade, uz osjećaj neizmjerne tuge i poštivanja. Hvala ti Vlado što si oplemenio naše živote svojom dobrotom.

Počivaj u miru, dobri čovječe.’