mel

Ivan Ćapeta: Lako mi se verat oko fumara, al’ su me kili ubili

Autor/ica
Objavljeno: 27 listopada, 2020
apeta foto

Već duže vremena na popisu zanimanja kojih nedostaje je ono dimnjačarsko. Toliko se toga izgradilo, krovova kao u priči, a sve je manje meštara od fumara. Nove su tehnologije i načini grijanja, prije svega na struju, ali ouno je i onih, naravno najviše na selu, koji i dan danas kažu kako nema grijanja do grijanja na drva.

Ovo jesensko vrijeme pravi je trenutak za očistiti fumare i tako spremno dočekati zimske dane. Obilazeći središte cetinskog kraja, taman na Pijaci prije izvjesnog vremena susreli smo jednog od tih meštara dimnjačara. Nije bio obučen u prepoznatljivu odoru onu crne boje, ali svakako je privlačio pozornost prolaznika. Bio je to dicmanjski dimnjačar Ivan Ćapeta, iz zaseoka Butige.

Susret s dimnjačarem donosi sreću, tako barem kažu, a postoji i pjesma koju pjevaju djeca u školi: ‘Kad vidiš dimnjačara ti ne pali svijeću, od njega ne bježi jer donosi sreću’.

Zanimalo nas je kada je i kako Ivan zakoračio u dimnjačarske vode, ali i što kaže o toj narodnoj da dimnjačar donosi sreću.

‘Ma zaustave mene, pitaju di ti je dugme, da to uvatim i imat ću tu sriću. Ono što je – je, niko od nas ne okriće glavu, valjda je to tako. Ja san započeo sebi čistiti fumar ima skoro i deset godina, a onda jedan, drugi, treći susjed i od tada je počelo, sve onako prijateljski . Čuli onda drugi i zvali ljudi ka i danas po Dicmu, Sinju, Brnazama, Otoku, sve do Grljevca, Šibenika, ode se i napravi se posa. Samo, lakše je očistit ako su drva suva, onda je fumar ka apoteka, inače ajme majko’, kazuje nam uvijek veseli Ivan Ćapeta,dodajući kako ga uglavnom isti ljudi traže svake godine.

‘Zanimljiv je posa i mora se radit. Triba priživit. Nije lako danas. Malo je oni koji bi se bavili ovin poslon. Fumatri se čiste uglavnon od vrha prema doli, ali ima i drugog alata, kruti sajli, šta može od dna čistiti i tako. Snalazim se, ali glavno je da su ljudi zadovoljni. Meni se lako popet na krov do fumara, al’ su me ubili kili. Triba biti spretan, inače može bit gadno’, ističe Ćapeta.

Prepričao nam je neke zanimljive zgode sa svog posla.

‘Namiri se čovik na svašta. Bilo je trenutaka i izjava skoro za ludnicu. Ima i onih koji su samo tako, dobri, pozitivni i guštaš dok radiš. Smiješ se, ljudi te počaste, ali ima i onih drugi, o njima ne bi, svašta li se rodi. Tavani su posebna priča. Moglo bi se stvarima na koje sam naiša na nekim tavanima popuniti neki muzeji, ali i deponij na Mojanci’, priča nam Ivan.

Zanimalo nas je zbog čega ne nosi crnu, dimnjačarsku odoru.

‘Dok radin ocrnin se cili, čađa po meni, eto vidiš da san crn. Šalim, se. Obučen šta iman, šta uvatin, a kad se vratin kući žena odma: ‘Ko će te očistit? Vidi na šta sličiš?’ To govori dok ne pokažen koju gastu, a onda me uredi, sredi ka za svate. I to ti je dimnjačarska priča’, veselo kazuje Ivan Ćapeta, Dicmanjanac koji se bavi dimnjačarskim poslom.

Uz sve ovo ne zapušta Ivan ni svoju intradu. Ore, kopa, a prije nekog vremena radio je po Dicmu kao komunalni djelatnik, čistio groblja, pokapao mrtve, čistio zarasle puteve i druge površine. Baratao je i tehnikom, razglasima. Nema onog čime se nije bavio. Međutim, sada ga mnogi prepoznaju kao meštra od fumara.  Na kraju ove dimnjačarske priče nastavit ćemo onu  pjesmu iz škole ‘Dimnjačara kad sretneš ne okreći od njega glavu…  I nismo, a Ivanu smo poželjeli zdravlje i sreću, jer čistit će on još puno fumara.

apeta foto

ferata@ferata.hr
0997370409