semafor
HEP kultura Alkar
extrametal banner
baner čovo

Ivan Jagnjić: Godinama, danima, satima

Autor/ica
Objavljeno: 5 listopada, 2018
svjetski_dan_ucitelja

Danas, 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. Taj je dan prigoda da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni. Povodom Svjetskog dana učitelja donosimo članak kojeg je napisao učenik OŠ ‘Fra Pavla Vučkovića’ IVAN JAGNJIĆ. Za ovaj rad Ivan je nagrađen od Grada Sinja za uspjeh na županijskoj smotri LiDraNo 2017./2018.

Godinama, danima, satima

Biti učitelj

U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića učitelj je onaj koji poučava druge u nekoj vrsti znanja ili vještini; onaj od kojeg se uči, kojemu dugujemo znanje; osoba koja po zanimanju radi u osnovnoj školi.

Čemu nas to poučavaju naši učitelji u osnovnoj školi? Kako ih doživljavaju učenici? Kako sami učitelji komentiraju svoje zanimanje? Je li njihov posao težak ili lak, cijenjen ili podcijenjen u društvu?

Kao učenik sedmog razreda mislim da je puno teže biti učitelj odgajatelj nego osoba koja poučava neki predmet. Većina učitelja, kad vide da učenici nešto ne razumiju, ponavlja i ponavlja gradivo dok ga ne usvoje. Dobar učitelj može dosadni predmet učiniti zanimljivim i zainteresirati učenike. Najiskreniji doživljaj učitelja iznose njihovi učenici. Razgovarajući s mnogima u svojoj školi, izdvojio sam neka mišljenja:

Luka V., učenik 3. razreda:

‘Svoju učiteljicu doživljavam kao dobru, pametnu, poštenu i brižnu osobu. Uči me pisano zbrajanje i oduzimanje, pravopis, glagole, o prirodi i životu.’

Lana M., učenica 8. razreda:

‘Svi su učitelji posebni na svoj način. Kod nekih se učitelja radujem početku sata i ostvarujem prijateljski odnos s njima dok se kod nekih učitelja ne osjećam baš najugodnije jer rade razliku između učenika. Čitala sam u medijima o finskom obrazovnom sustavu gdje se djeca školuju bez ikakvog pritiska zbog ocjena. To mi zvuči odlično. Hoće li mi u životu pomoći njihovo poučavanje? Sigurna sam da hoće i da su mi svoje znanje uspješno prenijeli, ali poučavanje nekih ostavit će na meni i negativne tragove. Ipak, želim pamtiti samo one učitelje koji su s ljubavlju radili svoj posao.’

„Zov, poziv, izazov i strast“

Evo što kažu učiteljice o svom poslu nakon što u istoj učionici rade godinama, danima, satima. Učiteljica razredne nastave Marijana Jelinčić, 23 godine radnog staža u školi:

‘I nakon 23 godine rada s djecom, veselim se svakom novom radnom danu. Svoje zanimanje ne doživljavam kao posao jer su moji učenici moja druga obitelj. Zajedno se smijemo, veselimo, tugujemo, igramo, istražujemo, spoznajemo… Svoj poziv smatram jako važnim i odgovornim iako u društvu nije cijenjen i mnogi ga omalovažavaju. Kad svoje učenike vidim kao odrasle, poštene, vrijedne i uspješne ljude, to je neprocjenjivo.’

Učiteljica Matematike Jasminka Šego, 35 godina radnog staža u školi:

‘Doživljaj je isti kao i prije 35 godina. Kad uđem u učionicu, osjećam istu potrebu za poučavanjem djece i za upoznavanjem vrijednosti života. Svoje zanimanje sam uvijek doživljavala kao zov, poziv, izazov i strast. Sve ove godine učionicu doživljavam kao okvir za rast sebe i učenika. Djecu i roditelje gledam kao ljude s kojima zajedno putujem. Cilj nam je naučiti razmišljati, da se ne trebamo ničega bojati, samo trebamo razumjeti. To je zanimljivo putovanje vrludavim stazama života, zahtjevne i naporne dinamike. Društvo je skup pojedinaca i većina ljudi cijeni učitelje. Javno mišljenje uglavnom kreiraju mediji koji često djeluju u interesu određenih skupina pa se stječe dojam da smo podcijenjeni. Novac određuje neke dijelove našeg života tako da bi se moglo reći da smo potplaćeni.’

Vjeroučiteljica Bosiljka Mandac, 25 godina radnog staža u školi:

‘Biti učitelj je nešto predivno. Prenijeti mladima znanje koje će im biti potrebno za život, usaditi im ljudske vrednote da postanu pravi ljudi, obogatiti njihove male duše novim spoznajama za život. Osjećam se odgovorno za budućnost svojih učenika jer želim da naučeno prakticiraju u svom životu, da spoznaju što je dobro, a što zlo, da uvijek izaberu pravi i istinski put u rješavanju svojih problema. O nama učiteljima ovisi koliko ćemo svoj posao voljeti i uživati u njemu. Bilo bi lijepo kad bismo imali bolje mogućnosti jer u svakom poslu uvijek može biti bolje. Naš posao je težak jer odgajamo čovjeka, a to nije mala stvar. Treba puno truda, ljubavi i strpljenja s mladima. Svaki se trud isplati, samo treba vjerovati u dobro. I kad odem u mirovinu i dalje ću biti učitelj u duši jer je to dio mene.’

Pedagoginja Vesna Čelik, 35 godina radnog staža u školi:

‘Moje zanimanje nakon 35 godina radnog staža doživljavam na isti način kao što sam ga doživljavala i prvog radnog dana: s odgajateljskim zanosom, pravednošću i suosjećajnošću prema učenicima i njihovim roditeljima. Želim im profesionalno pomoći u njihovom odrastanju i učenju kako bi se sutradan aktivno uključili u svijet rada tako da znanja i vještine stečene u školi mogu primijeniti u stvarnim životnim situacijama braneći svoju individualnost, slijedeći svoja uvjerenja, ne podliježući interesima manjine, boreći se za više ciljeve na dobrobit društva u cjelini. Odgajanje i obrazovanje zahtjeva mnogo truda, znanja i vještina i takav posao je itekako zahtjevan i težak. Mislim da svi oni koji su svjesni koliko su obrazovanje i odgoj važni za razvoj i napredak društva u cjelini cijene posao prosvjetnog radnika.’

„ Knjiga je moja pratiteljica od jutra do večeri “

Učitelje ne motivira novac, nego ljubav prema svom zanimanju i poučavanju djece. O tome svjedoči i zapis učiteljice Hrvatskog jezika Boške Boko koja je 42 godine radila u školi te je otišla u zasluženu mirovinu 1. rujna 2017. ‘

‘Još jedna zadaća, čišćenje ormara kao da nikada u njemu nije bilo bezbroj zadaća, ispita, časopisa. Dugo je pola stoljeća provesti u istoj zgradi. Istim putem od kuće do škole kao učenik i kao učitelj. Uvijek ista učionica, a ispred mene se mijenjaju lica. Pratiš njihovo odrastanje, njihove radosti i žalosti. Suze zbog loše ocjene, sreću ako je dobra i tako iz dana u dan. Pokušavaš ih naučiti razgovarati da budu tolerantni jedni prema drugima, da poštuju različitosti. Uz pismenost, učila sam ih i što ih u životu čeka uz vječnu izreku: Per aspera ad astra. Još ću jednom baciti pogled na zidove učionice na kojima vise umne mape, pogledati kroz prozor na Visoku i Alkarsko trkalište, u portirnici pozdraviti Milana i Nevu koja kuha najbolju kavu. Nadam se da ni učenicima ni kolegama nisam napravila ništa nažao. Mirovina. Svi kažu da je dobro. Proći će neko vrijeme dok se naviknem. Zaslužila sam odmor. Imam nekoliko knjiga koje sam ostavila za čitanje. Što mogu, knjiga je moja pratiteljica od jutra do večeri.’

Često nas učitelji upozoravaju na naše pogreške i neprimjereno ponašanje. Zbog toga se ne bismo smjeli ljutiti na njih. Iako ih u tom trenutku pretvaramo u neprijatelje jer odmah pozivaju naše roditelje, ali istina je drukčija. Učitelji koji tako postupaju misle na našu budućnost jer nas, uz roditelje, odgajaju. Nikada ne smijemo reći da je učiteljski posao lagan jer učitelji imaju preveliku odgovornost. Posao učitelja nije samo predavanje nego i učenje djeteta o životu. Jednom sam čuo misao kojom završavam ovo svoje istraživanje o učiteljskom poslu. Dobar se učitelj treba plaćati kao kirurg jer dobar kirurg može transplantirati srce, ali dobar učitelj može popraviti srce učeniku i učiniti ga boljom osobom.

Učenik: Ivan Jagnjić

OŠ fra Pavla Vučkovića

Voditeljica: Helena Budimir

Print Friendly, PDF & Email
Facebook
Na vrh