mel

Iz Australije stigao u Voštane kako bi prvi put vidio rodnu kuću svoje matere

Autor/ica
Objavljeno: 2 listopada, 2022

Čudni su puti Gospodnji, od kad je Boga i čovjeka hodočasti hrvatski narod ovim svijetom i zastaje na mnogim životnim postajama. Odlazilo se s rodnih ognjišta zbog ekonomskih prilika, ali i podosta je onih koji su adresu mijenjali iz političkih razloga. Jednu takvu priču o svom životu i tim svjetskim životnim postajama zabilježili smo ovih dana u Trilja za Mihovila.

I dok su uz Cetinu plele žice tamburice, pjevali tamburaši TS ‘Zlatno klasje’, a Vrbanjci dijelili čobanac, jedan čovjek bio je pun emocija i sreće. U toj velikoj gužvi i fešti, novinarska znatiželja saznala je da je taj čovjek iz Australije. U veseloj atmosferi punoj pjesme i priča, propuštena je prilika razgovarati s tim čovjekom. Međutim, dogodio se ponovni susret i to na sam blagdan sv.Mihovila. U jednom triljskom restoranu veselo slavonsko društvo, a tamo onaj čovjek iz Australije. Malo po malo krenuli smo u razgovor kako bi bolje upoznali Australca hrvatskih korijena:

‘Ja san Ante Sep, zovu me Tonča iz Vrbanje sam, a ovo su moji rođaci i susjedi. Moja mater je s Voštana i zvali su je Iva Šukanova, prezivala se Đonlić. Danas ti je meni, dragi prijatelju, veliki dan. Prvi put sam u životu, a imam 73 godine, bio u rodnoj kući svoje matere u Voštanima. Gori su me odveli moj brat Ilija, koji je ovdje sa mnom, i moj rođak Lala Brčić, čija je mater isto Đonlić. Emocije su me prevladale i vidio sam svoju tetku Ivu Babić koju nisam nikada vidio u životu, jer ona je živjela u Njemačkoj, a ja u Australiji. Teško je opisati što sam i kakvu sreću doživio danas na Voštanima’, kazuje, skoro kroz suze, Ante te nastavlja prepričavati ove triljske dane:

‘Ono sinoć uz Cetinu je bilo nezaboravno, pjesme slavonske, dalmatinske, moji Vrbanjci i Triljani zaista bio sam počašćen. Dolazili su naši s Voštana, Kamenska, Tijarice, ja ne mogu opisati koliko sam sretan. Kada sam došao bratu Iliji koji živi u Rijeci, odnosno Kostreni i kada mi je kazao što će biti u Trilju, rekao sam moramo ići i nisam požalio. Prvi put vidio sam Trilj i Voštane, ovo je divota, meni do sada nepoznato, a suze same naviru’, nastavio je pričati Ante, pa se vratio na svoja svjetska životna hodočašća:

‘Ja san ti sa 16 godina vidio da nemam ja što tražiti u onoj državi. Nekako san uspio dobiti pasoš 1966. s izlikom da idem vidjeti tetku u Austriju, pa ću se vratiti. Međutim, tamo sam se zadržao četiri godine i umjesto natrag, pravac Australija i tamo sam evo više od 50 godina s obitelji. Živim u Canberri, ali Hrvatska je uvijek u mom srcu. Bio sam malo manje od četiri godine predsjednik Hrvatskog kluba u toj dalekoj zemlji. Naša kultura, pjesme, običaji i naša katolička vjera drže nas u zajedništvu daleko od rodnih krajev’, kazuje nam Tonča Sep, a u tu priču uključuje se već spomenuti brat mu Ilija.

‘Ja sam u Voštanima bio tri puta. Zadnji put je bilo prije šest godina kada sam došao s rođakom Božom Čubelićem iz Dobranja. Međutim, nismo nikoga našli kod kuće od rodbine na Voštanima pa smo otišli na Kamenskog kod obitelji moje bake, zvala se Matija Brčić. Tamo smo se zadržali nekoliko sati, na iznenađenje i naše i njihovo što smo se tako iznenada vidjeli’, kazuje nam Ilija prisjećaju se ranijih dolazaka u mladosti u Voštane:

‘Bilo je to čini mi se 1974. kada sam bio u rodnom mjestu moje matere. Tada je bio živ još stric moje matere Stipe, a zvali smo ga Ćipica. Sjećam se da smo išli na Gornje Voštane kositi travu i nju smo tovarili na magarca. Prvi put sam u životu to radio i vidio magarca jer smo to u Slavoniji radili s konjima. Isto tako, sjećam se, tada se poslije mise igrala šijavica na Voštanima i pilo vino, a mi djeca igrali bi nogomet. Mene bi stavili za golmana, a ispred gola bilo je kamenja pa se ti ajde bacaj, nije bilo lako, ali bili su to zaista trenuci za sjećanje’, kazuje nam Ilija koji je sa životnom adresom u Kostreni:

‘Poslije ženidbe, ja i supruga živjeli smo u Austriji osam godina i vratili se u Slavoniju. Sin je krenuo u školu, ali nije mogao iz zdravstvenih razloga, zbog astme, gušilo ga. Liječnici su preporučili more i tamo život. Otišli smo u Rijeku i tamo smo sada, kod sina nije bilo više tih problema’, kazuje nam Ilija, koji je također kao i stariji brat Ante oduševljen svime što se ovih dana događalo u triljskom kraju, posebno na večeri uz tamburicu i čobanac i odlazak u Voštane.

Kraj ove priče naravno pripao je Anti zvanom Tonča, koji je iz Australije stigao na ova slavlja:

‘Sada ja i brat Ilija idemo kod njega u Rijeku, potom u Slavoniju. Tamo je najmlađi brat Ivica zvani Iva, on je bio dugogodišnji načelnik Vrbanje, od njega je Hrvoje naš boksački prvak. U Australiju se vraćam u 12. mjesecu, ali sam se zarekao iduće godine opet u ovo vrijeme dolazim ponovno u Trilj i moje Voštane. Želim se još više vidjeti s mojom rodbinom i proveseliti. Želim nadoknaditi koliko se može ono što smo u ovom životu iz onih ili ovih razloga propustili’, kazuje nam Ante.

U želji da snimimo braću na jednom dobrom mjestu zavirili smo u dio ugostiteljskog objekta, kada tamo u jednom dijelu veselo društvo Žare Romca. Kratko upoznavanje i naravno krenu pjesma. Sada je Anti još više pri srcu došao dolazak u Trilj i uistinu, bilo je neobično vidjeti toliku radost, veselje, sreću na čovjeku koji na leđima nosi 73. godinu.

BABICI i DONLICI

Ta večer i priče o Voštanim,a materinoj rodnoj kući koju je prvi puta vidio u životu, zaključio je upravo jedan poznati Voštančanin, narodni guslar Jure Babić zvani Jurika. Čovjek koji je i sam zarađivao za kruh izvan Lijepe naše punih 30 godina, u Švicarskoj. Strune na guslama i Jurikin glas pričali su život Dive Grabovčeve, a braća Sep, po materi Đonlići, još više su učvrstili svoje obećanje kako ćemo se i dogodine vidjeti za Mihovila u Trilju.

ferata@ferata.hr
0997370409