Iz Glavica Gornjih do vrha Južne Amerike

Nesvakidašnji pothvat izveo je Toni Jurić-Šolto, najbolji alpinist među sinjskim političarima – ili obrnuto, kako vam draže. Osvojio je drugo po visini svjetsko gorje, odnosno vrh Aconcagua u Andama, jedan iz prestižne kategorije ‘Seven summits’ – sedam vrhunaca na sedam kontinenata.

Šolto nam se javio iz baznog kampa, spustivši se nakon 15 dana divljine u civilizaciju:

‘Slažemo dojmove kako je sve proteklo. Ovo je bio jako velik i zahtjevan poduhvat. Osjećaj je neopisiv stajati iznad svega doslovno na visinama komercijalnih letova i uživati u neprirodnoj mirnoći, ali isto tako istovremeno biti oprezan jer se radi o velikim minusima koji se spuštaju ispod -30 Celzijevih stupnjeva, gdje je koncentracija kisika ispod 25%.’

Šolto se za ovu ekspediciju pripremao duže vrijeme na svakodnevnoj bazi planinarenjem po našim biserima koje nema nitko na svijetu, a to su Kamešnica, Dinara, Velebit i sve ostale naše okolne planine. Kaže da mu je odskočna daska bio afrički Kilamanjaro, na koji se popeo u siječnju ove godine.

‘Potrebno je dosta odricanja i truda u svim segmentima za izvesti nešto ovakvoga tipa, ali isto tako potrebno je dosta utakmica u nogama, što bi se reklo, kako bi se okusila sva moguća lica planine.’

Naš hrabri alpinist opisao je ukratko tijek ekspedicije:

‘Uspon je krenuo odmah kako bi se reklo ‘oštro na prvu’ hodajući 30 km kroz pustinjski dio Anda, zatim osvajajući okolne aklimatizacijske vrhove na oko 4000 metara nadmorske visine. Potom smo došli u glavni bazni kamp ‘Plaza de Mulas’ na 4300 metara, iz kojeg se pripremala strategija i logistika za penjanje na ciljani vrh do kojeg su još bila 3 aklimatizacijska kampa. Vrijeme nas je pomazilo pa smo na ciljani datum i zakoračili na vrh. A da smo zakasnili samo dan, ne bismo imali sreće jer se radi o planini gdje snažni vjetrovi i hladnoća doslovno odnose živote.’

Šolto je zahvalio svima koji su mu na njegovom putu do Aconcague pomogli:

‘Veliko hvala svim članovima ekspedicije na novim poznanstvima i ugodnom druženju, a posebno hvala prijatelju Marinu Vidoviću iz Livna s kojim sam se pripremao zadnjih godinu dana i s kojim sam dijelio šator do zadnjeg dana ekspedicije i našem Juri Ćurkoviću iz Zagreba koji je sve ovo strateški razradio kako bismo mi danas bili zadovoljni i veseli.’

I još jedna zanimljiva crtica:

‘S ponosom sam nosio zastavu Grada Sinja na krov Amerike, da sinjski duh i mentalitet uvijek budu iznad svega kako to priliči i zaslužuje.  Ni u jednoj sekundi nije bilo straha jer znamo da smo bili pod zaštitom naše nebeske zaštitnice Čudotvorne Gospe Sinjske, koja je sigurno najzaslužnija za sve!’