tommy
vrlika
utd banner
Diskonti Toni
baner donlic
božo
Banner CORE HIT RADIO

Izbjeglice iz Ukrajine našle privremeni dom u sinjskom Franjevačkom samostanu

Autor/ica
Objavljeno: 11 svibnja, 2022
P

Po svom dobrom starom običaju, ljudska sudbina je uvijek spremna ponuditi nevjerojatan scenarij. Jutro 24. veljače zauvijek je preokrenulo povijest života 40-ak milijuna Ukrajinaca u domovini i još 12 milijuna njih diljem svijeta. Šok, nevjerica, vapaj cijelom svijetu za pomoć. Ruski okupatorski pohod na ovu zemlju mnogima je promijenio prebivalište. Mnogi nisu znali što će dalje sa svojim životima. Hrvatska im u početku nije bila na kraj pameti. Međutim, mnoga područja Lijepe naše vremenom su postala privremeni dom ukrajinskih prognanika.

Kao i uvijek kada je potrebno pružiti pomoć, cetinski kraj kazao je svoje, uključujući franjevce, časne sestre i osoblje u Samostanu i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Pružajući pomoć ovim ljudima, koji prolaze sličnu patnju i teškoće koju smo mi u cetinskom kraju i Hrvatskoj proživjeli u Domovinskom ratu, ponovno se vraćaju sjećanja, a nekima sigurno otvaraju rane i opet se potvrđuje da su ljubav i nesebičnost uvijek jače od bilo čega, jer veliko je hrvatsko srce.
Nakon podužeg vremena, prognanici iz Ukrajine pristali su svoje svjedočanstvo o ratnim strahotama u svojoj Ukrajini, dolasku i boravku u Sinju podijeliti s Hit radijom i portalom Ferata, zahvaljujući u prvom redu gvardijanu fra Anti Čovi.

‘Ja sam se odmah prijavio stožeru CZ naše Splitsko-dalmatinske županije da ovdje u samostanu možemo primiti do 10 osoba iz Ukrajine. Mislim da je to svojevrsni DNK kršćanstva, jer ako ne pokažemo solidarnost i suosjećanje s ljudima koji su prognani u čijoj zemlji bjesni rat, koji nemaju ništa, onda to naše kršćanstvo zakazuje. Ja sam bio sav sretan da možemo pomoći kada su mi Josip Milanović, naš Sinjanin, vlasnik restorana ‘Ispod ure’ i časna sestra Tea javili da u Sinj dolazi šest osoba iz Ukrajine. Josip je u svom objektu mogao primiti tri, a ostale tri osobe smo smjestili u samostan’, kazao je sinjski gvardijan, prisjećajući se tih trenutaka i dolaska izbjeglica iz Ukrajine u Sinj 30. ožujka.

‘Mislim da su donijele malo živosti ovdje, posebno zbog te dječje skrike po blagovalištu, jer svi smo ih radosno primili, cijelo osoblje, fratri, časne sestre, kuharice, pralje i to dobro funkcionira’, priča nam fra Ante Čovo.

P

Radi se o ženama i djeci koji su morali napustiti svoje gradove i domove pred ratnim napadima, dok su njihovi muževi, očevi i sinovi, ostali u Ukrajini. Privremeni dom u Sinju su pronašle gospođa Oksana zajedno sa svojom kćeri Juliom i njenom petogodišnjom Sofijom te nevjestom Oksanom s kojom su petogodišnja Diana i dvogodišnja Zlata, sve iz Kijeva ili okolice glavnog ukrajinskog grada.

‘Nakon što su dva tjedna Oksana i njene dvije malene kćerke bile kod Josipa, došle su kod nas u samostan. Baka Oksana je bila jako tužna, jer su bili razdvojeni. Ipak je to obiteljska veza, majka, kći, nevjesta i unučice. One stvarno imaju svu našu podršku. Ovdje im je lijepo, ali morate shvatiti, u njihovim očima vidi se tuga. One ovdje imaju dobre uvjete za život, a njihov muški dio obitelji je daleko, u obrani Ukrajine. Njih po gradu već poznaju, poštuju ih, pozdravljaju, žele im pomoći, jer mi smo gostoljubiv kraj. Posebno sam ponosan što su one, iako su pravoslavne vjere, iskazale želju da nazoče nedjeljnoj misi. Naravno, to je meni bilo drago. Kazale su i to da će možda djeca smetati, jer su male su, međutim rekao sam im da meni djeca ne smetaju, mogu smetati samo stariji. Isto tako su mi rekle da im se jako sviđa naša liturgija’, kazao je gvardijan o privremenim stanovnicama sinjskog samostana.

Nakon gvardijana o tim ratnim strahotama i što ih je sve snašlo u njihovoj Ukrajini priču je započela Julia, inače novinarka po profesiji, koja je prije rata zajedno s mužem imala privatni biznis vezan za uslužne i proizvodne djelatnosti.

‘Mi smo, nakon što je počelo bombardiranje na Kijev, otišli do Lavova kod majke i brata naše nevjeste Oksane. Bio je to dug put 36 sati, a inače oko šest sati treba u normalnim uvjetima. Cijelim putem, kao i ostale izbjeglice, pratili su nas raketni napadi, ali uspjeli smo doći do zapada zemlje. Mislili smo kako će rat brzo završiti i da ćemo se vratiti u naš Kijev, ali to nije tako. Onda smo na našoj Facebook grupi objavili o stanju u našoj zemlji, o potrebama mnogih izbjeglica koje zbog rata moraju napustiti zemlju. Na to se odazvala brižna Josipova obitelj kojoj smo zahvalni dok smo živi’, istaknula je Julia, zastajući u svojoj priči, jer su je preplavile emocije, pa je o tom putu i sinjskoj kišnoj noći kada su stigle pričala Oksana mlađa.

‘Vozili smo dva dana od Lavova do Sinja, a jedan dan smo prespavali u Budimpešti. Nas tri žene i troje male djece u automobilu, s ono malo potrepština i hrane što smo ponijele. Prošle smo put dug 1350 kilometara. Međutim, cijelim putem držala nas je misao o pravoj Hrvatskoj, jer smo znale da su ova zemlja i njen narod doživjeli nešto što se nama Ukrajincima događa sada. Bila je kiša, ponoć, a nas su ovdje dočekali sa srcem časna Tea, časna Petra, Josip i njegova obitelj. Doživjeli smo onaj pravi pozitivni šok’, priča nam Oksana.

Oksana nam je kazala da su ranije znali dosta o Hrvatskoj i hrvatskom jeziku jer je njen suprug učio hrvatski jezik, a prije nekoliko godina ljetovali su u Crnoj Gori koja je sličnog govornog područja. Osim toga, hrvatskom jeziku podučava ih najviše časna sestra Tea.

P

Dok Julia s majkom čuva malenu dvogodišnju Zlatu, petogodišnje Diana i Sofija su kod časnih u vrtiću, a Oksana, koja je po zanimanju slastičarka, pronašla je posao upravo u restoranu Ispod ure.

‘Bila sam na ispomoći kada sam došla, ali evo sada sam uposlena i hvala Josipu i osoblju na odličnom prijemu. Moramo dio zarade poslati našima u Ukrajinu, jer sve što smo imali je nestalo, uništeno i ne radi. Naši muževi su gori u Lavovu i pomažu vojsci, izbjeglom narodu. Čujemo se skoro svaki dan preko video veze’, završava svoju priču Oksana, a uvijek nekako potiho, shrvana o svemu što se događa u njenoj zemlji, potvrđuje najstarija među njima baka, majka, svekrva Oksana koja je rodom iz grada Heršona na jugu Ukrajine, koji su opkolile ruske postrojbe i gdje se vode žestoki sukobi.

Koliko god križ i patnja bili mučni, ovim privremenim stanovnicima Sinja Božja volja i dobri ljudi daju im snagu prolaziti kroz teškoće u kojima se nalaze. Uz samostansko osoblje, njima su na pomoći, kao i ostalim izbjeglima iz Ukrajine u cetinskom kraju, Crveni križ, Caritas, časne iz vrtića Blagovijest, te jedinice lokalne samouprave i brojni pojedinci.

Pružili smo ruku da se pozdravimo na odlasku, ali pogledi u njegovim očima rekli su baš sve. Svjesni jedne topline, ljudske vrijednosti i toga da su među prijateljima, ti njihovi pogledi i misli su u njihovoj napadnutoj Ukrajini. I potpisnika ovih redaka iznenadila je gesta male petogodišnja Sofije koja je pokazala svoj rad, svoj crtež, onaj istinski, dječji. Na njemu je prikazala kako je izgledao njihov put od Kijeva do Lavova, praćen ubojitim projektilima.

P

Julia je za kraj našeg posjeta zamolila da u ovu priču o njima ubacimo nešto iz poruke koju je podijelila sa svim dobrim ljudima na Facebook stranici kao zahvalu Hrvatskoj:

‘Živimo u Hrvatskoj već drugi mjesec i nijedna riječ ne može opisati ljudsku dobrotu koja nam je otkrivena ovdje u malom ugodnom gradiću Sinju. Ova priča nije o nama, nije o ratu u Ukrajini, ona je o velikom hrvatskom srcu. U tom srcu vidjeli smo onoliko pomoći i suosjećanja koliko nismo, bez pretjerivanja, vidjeli u čitavom životu’, istaknula je Julia u ime svoje obitelji.

ferata@ferata.hr
0997370409
Na vrh